Vakuf označava materijalno dobro koje neka osoba svojevoljno izdvoji od svoje imovine predajući je Bogu, dok prihodi ili svrha vakufa služi ljudima. Dokument kojim se opisuje vakuf zove se vakufnama. Institucija vakufa, odnosno zadužbinarstva, veoma je stara i davno utemeljena u islamskoj tradiciji i predanju. To je davanje za opšte, zajedničko dobro, odnosno trošenje imetka za napredak zajednice. Vakuf je sredstvo za prosperitet u ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom pogledu.
Značaj vakufa u modeliranju i podsticanju razvoja privrede, kao i u podupiranju nastanka i razvoja urbanih centara, daleko prevazilazi njihovu kulturno-obrazovnu i duhovno religijsku funkciju. Vakufi su bili osmišljeni tako da budu u funkciji ekonomske stabilnosti i rasta jednog društva. U gradovima u kojim je turska administrativna uprava provela duže vrijeme, institucije vakufa su igrale odlučujuću ulogu u njihovom razvoju. Gradili su se, pa potom uvakufljivali prije svih sakralni objekti (džamije,mesdžidi), zatim objekti namijenjeni obrazovanju i kulturi (mejtefi, medrese, biblioteke), kao i objekti zajedničke javne namjene (putevi, mostovi, vodovodi, hamami-javna kupatila, javne česme, sahat-kule), vakufi za rješavanje socijalnih problema društva (imareti- javne kuhinje, bolnice) i, konačno, objekti koji su služili u privredne svrhe (dućani, radnje, magaze, hanovi, saraji, mlinovi).
OD PERTEV PAŠE NAOVAMO
Islamska zajednica u Baru, prema dostupnim podacima, osnovana je odmah nakon uspostave osmanlijske uprave – 1571/1572. godine. To se može zaključiti iz Ahdname (povelje) Pertev paše, osvajača Bara, iz ovog vremena, koji uređuje sva prava hrišćana u osvojenom gradu, dajući im posebne privilegije, a spominje i imovinu koja pripada crkvi i imovinu novoosnovane islamske zajednice.
Za više od tri stoljeća apsolutne dominacije, osmanlijska vlast je ostavila neizbrisive tragove materijalne i duhovne kulture. Velelepne građevine koje su postojale unutar zidina Starog grada, sakralni objekti, hamami, sahat-kula, te sakralni objekti oko grada – Omerbašića i Škanjevića džamija, turbeta, zatim džamija u Podgradu, kao i seoske džamije, te brojne česme i mostovi, medrese, mejtefi i kaldrme, radnje i dućani – sve su to vakufi koji su građeni i zavještani za vjerske, kulturno-obrazovne i socijalne potrebe u Baru. Njih su održavali brojni vakufi u zemlji. Naime, svaki izgrađeni objekat imao je vakufnamu kojom se opisivala građevina i gdje su navedena sredstva kojima se ona održava. Kao što se bogatstvo na prostoru Bara mjerilo u maslinama, tako je i većina ovih građevina imala svoj vakuf – najčešće maslinjak (od nekoliko, pa do nekoliko stotina korijena – stabala), dok je u nekim slučajevima ostavljan i novac ili radnja u starobarskoj čaršiji kojom su se obezbjeđivala sredstva za njihovo održavanje.
SAHAT-KULA, VAKUF JAHJA-AGE
Od brojnih barskih vakufa, značajnih u graditeljskom pogledu, svojom monumentalnošću izdvaja se Sahat-kula u Starom gradu.
Osim u arhitektonskom pogledu, ovaj vakuf je značajan i po tome što o njemu postoji vakufnama, odnosno tekst zavještanja kao svjedočanstvo značajno sa istorijskog, ali i sa ekonomskog, kulturološkog i teološkog stanovišta. Sadržaj vakufname koji je ostavio Jahja-aga, njen graditelj i zadužbinar, sačuvan je zahvaljujući Marku Dragoviću, prvom crnogorskom bibliografu, koji je, početkom 20. stoljeća, izučavao vakufe na području Bara. Dragović navodi da vakufnamu objavljuje u prijevodu sa turskog originala, što znači da je u to vrijeme postojao njen originaloni tekst, koji je u međuvremenu izgubljen. No, i u prijevodu, objavljenom prvi put u Zagrebu 1908. godine, ova vakufnama je veoma dragocjena i zbog toga je nakon skoro jednog stoljeća objavljena u časopisu „Almanah“ (Podgorica, 2000.). Istini za volju, tekst ne daje mnogo podataka o Sahat-kuli, osim da je 1753. godine ograđena i da je postavljen sat na njoj. Naravno, saznajemo o njenom zadužbinaru, njegovoj imovini, ali i običajima u Baru tog vremena. Kao i većina dokumenata sličnog karaktera, sastavljena je i ovjerena kod mjesnog kadije. Ono što se saznaje jesu podaci da je Jahja-aga plemenita roda, sin Ibrahima Osmanova. Uvodni dio teksta govori o vrijednosti žrtvovanja imetka u dobrotvorne svrhe, a da je važnije i od imanja i od djece. Jahja-aga navodi poznatu mudrost: kad čovjek umre, prestaju sva njegova djela osim trajnog dobročinstva, korisne nauke i dobre djece. Saznajemo, takođe, da je Jahja-aga veoma bogat, da je Baranin i stanovnik Gornje varoši u kojoj su samo živjeli bogatiji i ugledniji građani-plemići. Od bogatstva Jahja-aga zavještava dvije kuće kod Omerbašića džamije, dajući tačan opis kuća i njihovih granica. On navodi toponime koji i danas postoje, kada opisuje tri maslinjaka koje daje u vakuf- mjesta Krst, Skalica, Gvozdeni brijeg i Babin potok. Da ne bi bilo zabune, svako od ovih imanja ima svoje precizno omeđene kufine i navedene vlasnike sa kojima se graniče. Veoma je važan i popis imena vlasnika, te svjedoka u vakufnami, jer preko njih saznajemo nešto više o starobarskim prezimenima, odnosno o nekim porodicama koje naseljavaju Bar toga vremena. Neki su navedeni po imenima roditelja (Ibrahim Sinanov, Ibrahim Mehmed, Abdul Ali Bećir), neki po zanatu kojim se bave (Sinan kalfa, Arslan kalfa, Mehmed Tobdžija, Osman Husejin Puškar), neki po vjerskom zvanju ili tituli (šejh Alija, Sejid Mustafa efendi, Muktar hodža, Arslan efendi, Derviš Hasan), a neki po staleškoj pripadnosti (Sulejman aga, Ali aga, Ibrahim aga). Interesantno je da se navode i prezimena, kojih već odavno nema u Baru, a koja zatičemo i u drugim popisima: Škanjevići, Čelebije, Češljari, Bulmači, Kalastre, Foletići, Dizdari. Jedina prezimena stanovnika Gornje varoši koja se navode u vakufnami, a koj su do danas očuvana su Đulamer, odnosno Đulamerović, kao i Omer-baša odnosno Omerbašić. I GROŠI I KLETVA Posebno je važno i to što pored zavještanja silnoga imanja, Jahja-aga precizno određuje da zadržava pravo do svoje smrti u tim kućama stanovati, koristiti dio prihoda od maslina, te svake godine vršiti vjersku svjetkovinu Mevlud. U isto vrijeme on navodi da za onoga „koji će držati u redu sahat na Sahat-kuli, koju sam ja u bedemu gradskome ogradio, daje godišnje po deset groša“. Najzanimljiviji je kraj vakufname. Čak i u prijevodu ostavlja snažan utisak svojim zastrašujućim prokletstvom na moguće uzurpatore: „Kogod vakufu hadži Jahja kakvu zloupotrebu učinio ili što prodao ili preinačio, ili darovao ili promijenio, ili granice premjestio, takvome Bog ne pomogao, no pred Bogom na strašnome sudu su obje ruke oko grla ga uhvatio. Dao Bog takvi na oba svijeta selameta ne imao. Ko god od moje djece, bilo muške bilo ženske, od ovoga promijenio, takvoga Bog prokleo i anđeli Božiji i cio narod“. Dovoljno pouke za one koji razumiju. Autor: Suljo Mustafić
Zadužbinar dalje navodi da se, nakon njegove smrti, o ovom vakufu stara njegov sin Osman, a poslije njegovi muški nasljednici, ukoliko ih ima, a ukoliko ih ne bude bilo da se staraju ženska djeca. „Ako se Bože sačuvaj, i one ugase, ostavljam sve na uviđavnost mjesnoga kadije“ – precizan je Jahja-aga, uz napomenu da najuglednijeg muslimana svoga vremena Omera Husejin Šabana ostavlja da nadzire njegov vakuf.
U Baru nema više Jahja-aginih nasljednika, ne zna se kada je ta loza prestala da postoji. Ono što se zna jeste da je starobarska Sahat-kula znatno srušena u bombardovanju prilikom crnogorskog zauzimanja 1877. godine, a od tada ovaj objekat prestaje biti vakuf. Sahat-kula je stradala i u eksploziji 1881. godine, pa je dodatno oštećena u tri velika zemljotresa 1905, zatim 1968. i najviše 1979. godine. Temeljno je sanirana i restaurirana 1984. godine, sredstvima republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Kao što je poznato, Starim gradom gazduje barski Kulturni centar. Sat na kuli je repariran i stavljen u funkciju sredstvima donatora zlatara Mirze Kurgaša. Osvjetljenje Sahat-kule kao jednog od repernih objekata u Starom gradu, uspjela je da obezbijedi NVO „Antivari“, koja je pokrenula i još niz značajnih projekata vezanih za zaštitu i revitalizaciju Starog Bara, 2003. godine.
Barska Sahat-kula, uz one u Ulcinju, Herceg Novom, Podgorici i Pljevljima, predstavlja značajne spomenike orijentalnog graditeljstva. Međutim, oni su možda značajniji kao trajna obilježja ljudske filantropije, utemeljene kroz institut vakufa-zadužbine, brige o napretku i prosperitetu čitave zajednice, koji je iznad bilo kakvog pojedinačnog interesa, merkantilizma, koristoljublja ili egoizma.