“Turbe je turska riječ, a označava nadgrobnu građevinu, spomenik kvadratne ili heksagonalne (šest uglova), kao i oktogonalne (osam uglova) osnove. Najčešće su podizana uz džamiju zadužbinara. Građena su punim obimnim zidovima, pokrivena nekada olovnom kupolom, nekada četvorostranim krovom otvorenog ili zatvorenog tipa… Podizana su zaslužnim , učenim i pobožnim ljudima, vakifima, odnosno dobrotvorima, vjerskim misionarima, šejhovima i šehidima… Turbe je materijalizovana legenda. Sagradi se tamo gdje legenda počne. A koliko turbeta, toliko legendi. Ona su imala poseban značaj. Mnogi, naročito stariji ljudi, pamte svijeće upaljene u turbetu, peškire koji su se redovno mijenjali. Tu je bio lavor i ibrik u kojem je uvijek bila svježa voda, jer se vjerovalo da šehidi uzimaju abdest…” (B. Agović: “Turbeta i sahat-kule u Crnoj Gori”)

“U samom Starom gradu, ispod crkve Sv. Nikole, odnosno ispred svratišta za putnike (gdje je negdje u 17. vijeku formirano malo gradsko groblje), postoji grob, koji se po tradiciji veže za jednu huriju (djevicu), koja je otišla na onaj svijet. Tu je, pričaju, bilo izgrađeno improvizovano turbe, koga su pokrivali nekoliko puta, jer ‘nije trpilo krov’. U posljednje vrijeme i to je postalo mjesto hodočašća, ostavljanja priloga, paljenja svijeća…

Priče o navodnim čudotvornim moćima Hasan – Dedinog i turbeta ‘koje ne trpi krov’, prenosile su se sa koljena na koljeno. Jedna verzija govori da je u turbetu pored Orta džamije sahranjena Katerina, Baranka koja je zarad ljubavi prema mladom Turčinu otvorila zaključana vrata grada, pa je moćna vojska ušla.

Drugu verziju govori Bajazit Karađuzović: ‘taj čovjek je radio dolje u polje, svi iz Starog grada su obrađivali dolje. Tu su im bili ti proizvodi poljoprivredni sa kojima su se hranili. I kad je dođao kući naveče, donio je dvije ribe. I kaže žena: ‘Jesi li bio ti u polje, da radiš, ili si bio na more?’ ‘Ne – veli on – ja sam kopajući našao ove dvije ribe, ali spremi ih ti’. Ona je spremila to i, između ostalog ovaj, koliku je moć on imao koju mu je Allah dao, pred ženom je izvadio jedno svoje oko. Žena se zaprepastila. On je oko vratio i rekao: ‘Ovo da ne pričaš nikome, jer nije dobro. Mene je Allah dao moć malo iznad ostalih’. Međutim, on je te noći umro i žena je pošla da ispriča u komšije što je bilo. Veli: ‘donio je ribu iz zemlje, pržila sam, jeo je, onda je oko skidao’. I, Bogomi, ovi kad su ga uzeli i sahranili, htjeli su da mu naprave turbu, jer je imao neku moć veću. I napravili su turbu. Pokrili je, ujutro je nađu otkrivenu. Pokriju je ponovo, ujutro je nađu otkrivenu i stalno tako – ovo što su pokrivali oni, sve se to prebacivalo u Stari grad, s kakvom moći, to niko ne zna”.

(Ž. Milović: “Bar s druge strane ogledala”)

 

 

“OBJEKAT 151 – Prostorija ograđena omalterisanim zidom od grubo pritesanog i lomljenog kamena. Sem ulaza nema nikakvih drugih otvora.

Jugozapadni zid svratišta 153 proteže se ispod njenog ogradnog zida. Usred ograđenog prostora nalazi se grob oivičen grubo poređanim lomljenim kamenom sa malim nišanom neodređenog oblika. (Po narodnom kazivanju, ovde je sahranjena jedna devojka, koja je izdala grad Turcima, pa su je ovi zbog toga proglasili za ‘sveticu’ te joj i danas na grobu o Ramazanu pale sveće. Kasnije je odavde preneta u malo turbe naspram ulaza u grad. Ovu prostoriju nekoliko puta su pokrivali, ali ona ‘ne trpi krov’.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

OBJEKAT 152 – Malo stepenište od kamena, po svoj prilici minber povezan sa grobnicom 151. Prilično je usko i skučeno, možda i zato što je služilo samo u izuzetne dane. Nije isključeno da su objekti 151 i 152 bili obuhvaćeni kakvom lakom bondručnom konstrukcijom, – od koje nema više nikakvih tragova, – tako da je ovde prvobitno moglo da bude omanje tursko turbe.”

(Đ. Bošković: “Stari Bar”)

“U barskoj tvrđavi, na lokalitetu gdje se nekada nalazila Sultan Selimova džamija, sagrađeno je turbe Mustafa Dedaj. Vjerovatno je turbe podignuto na ovom lokalitetu nakon što je džamija srušena 1881. godine od velike eksplozije baruta, kada je grad doživio velika razaranja, a slična se eksplozija desila i 1912. kada je grad uništen i džamija nikada više nije obnovljena. Na tom lokalitetu pored turbeta nalazi se i nekoliko mezara.

Predanje kaže da je Mustafa Dedaj bio pobožan čovjek i da je njegova pobožnost dosegla da postane evlija, Allahov štićenik. Pomagao je narodu od raznih poroka i bolesti. Njegova žena bila je radoznala i uvijek je pokušavala da sazna na koji način pomaže ljudima, šta im čini i kako ih liječi. On je govorio: ‘Ukoliko kažem šta mogu sve da napravim i kako liječim, šta spremam, bojim se da me nećeš izdati, ili ispričati drugom, a u tom slučaju preselio bi na Ahiret’. Ona mu je dala besu da će tajnu zadržati samo za sebe. I dođe dan da joj kaže: ‘Napravi šurup- sok, neka jedan bude ćut, a drugi crven’. Mustafa Deda je na bardacima u kojima su bili sokovi proučio neku dovu. Zatim je rekao ženi: ‘Polij iz ovih bardaka sokove u drugu posudu i popij malo’. Bila je čista voda. Tada je Mustafa Deda rekao ženi: ‘Ako ovo ispričaš nekoj od žena kada budeš otišla u komšiluk, dok se vratiš kući, naći ćeš me mrtvog’. nakon nekoliko mjeseci žena nije mogla odoljeti a da ne ispriča tajnu svoga muža, pa je povjerila prvoj komšinici šta sve njen muž može da napravi. Kada se vratila, u kući je našla Mustafa Dedu mrtvog.

Dalje legenda kaže, da se Mustafa Dedaju napravio mezar, a kasnije mu je žena podigla krov nad mezarom. Kako je krov nad mezarom napravljen u toku jednog dana, sjutradan ga nije bilo. To se desilo u tri navrata. Krov je noću nestajao, a nalazili su ga na mjestu Sveti Vić, koji je udaljen od Starog grada oko 500 metara. Legenda kaže da se krov nad njegovim turbetom nije mogao održati zato što ga je žena gradila, a koja ga je izdala i pogazila povjerenje – besu.

Na njegovom turbetu se dolazilo, palile svijeće, učile dove, tražila se njegova zaštita i pomoć. Sada je zapušteno, mada se o njemu brine jedna stara barska porodica, koja nije željela da joj se ime spominje. I kao takvo, ono je ostalo u pričama i sjećanjima starih Barana.”

(B. Agović: “Turbeta i sahat-kule u Crnoj Gori”)

Otkriveno turbe, pored kog se na otvorenom nalazi mihrab i minber ozidan kamenom, bez ikakvog je putokaza. Mnogi posjetioci će proći a da ga i ne primijete. Iako je, po riječima stručnjaka, minber izrađen od kamena rijetkost, na dijelu zida do prolaza postoji samo omanja kamena ploča sa uklesanim tekstom: „Svratište za putnike iz XIV vijeka“. Po kojim stručnim kriterijumima je neko smatrao da je ovaj natpis svrsishodniji od, recimo: “Mesdžid i turbe iz XVII vijeka”? Odnosno, da li trebaju biti oba?

Nadlježne institucije, definitivno, nijesu ovom kulturno-istorijskom objektu posvetili adekvatnu pažnju, što se vidi i po njegovom izgledu. Teško je čak i pretpostaviti da je metalna kapija na turbetu urađena u skladu sa arheološkim standardima.

Iako je Stari Bar bio pod osmanlijskom vlašću 307 godina, najduže od svih koji su vladali ovim prostorima, tek nedavno je svjetlost dana ugledala publikacija “Osmanska vremena”, grupe slovenačkih autora. Na žalost, ni u ovom, po svemu sudeći veoma značajnom djelu, nije bilo mjesta za mesdžid i turbe u tvrđavi. Ilustracija na kojoj se vidi mesdžid, naslovljena je kao “Detalj arhitekture”…?

Prema nekim svjedočenjima, ovo turbe je nerijetko bilo mjesto gdje su upražnjavani rituali sihirbaza, odnosno tzv. crne magije.