Historija sandžačkog pokreta otpora u vremenu 1900-1926. godine, nikada ozbiljnije nije istraživana. Istina, bilo je nekih stidljivih pokušaja od strane historičara bošnjačkog korpusa da djelimično osvijetle i otrgnu od zaborava, najsvjetliji primjer sandžačkog otpora velikosrpskom genocidnom projektu. Nažalost, sve se svodilo samo na pokušaju, zato je danas mali broj ljudi u Sandžaku koji se sjećaju komite. Oni koji su znali pomrli su, mlađi imaju “prečeg posla”, a pisanih tragova skoro da nema. Dok sam bio dječačić slušao sam povjerljive priče starijih o minulom vaktu i zemanu. Imao sam “privilegiju” da slušam starce koji su i sami bili komite. Kao jedini razlog odlaska u šume navodili su nezadovoljstvo odnosom osmanskih, a kasnije crnogorskih i jugoslovenskih vlasti prema Bošnjacima, i njihovim otvorenim navijačkim odnosom prema Srbima i Crnogorcima. Nikada nisu pominjali brojčano stanje komite, ali se iz priče moglo zaključiti da je broj komite zavisio od nezadovoljstva pojedinaca. Jednom riječi kazano, zavisno od nezadovoljstva naroda, mijenjao se i broj komite.

Nakon “odlaska” Osmanlija 1912. godine u Sandžaku (Crna Gora) haman je nestalo komite. Umorni od dugog boravka po šumama i zemunicama ulaskom crnogorskih “oslobodioca” u varoši južnog Sandžaka većina komite se predaje novim vlastima. “Oslobodioci” koriste nenadnu priliku kako bi se osvetili “Turcima”, te nakon što bi ih opljačkali bili su likvidirani. Ubijanjem uglednih Bošnjaka i likvidacijom komite, stvorili su nesmetane uslove za razoružavanje bošnjačkog stanovništva, te tako sebi širom otvorili vrata za strašna zlodjela. Najstravičniji zločini crnogorskih “oslobodioca” dogodili su se u Plavu, Gusinju, Rožajama, Bihoru… Pokrštavanje, ubijanje, pljačkanje silovanje, protjerivanje samo su djelić masovnih stradanja Bošnjaka Sandžaka.

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, Bošnjaci Sandžaka iznova bivaju izloženi masovnom stradanju i neviđenoj torturi. Formiranjem četničkih zločinačkih odreda pod vođstvom Koste Pećanca i drugih četničkih zlikovaca Bošnjaci Sandžaka doživljavaju još jedan genocid. Za relativno kratko vrijeme bivaju u potpunosti očišćeni sa područja doline rijeke Tare i okolnih sela i zaseoka. I sada mnoge porodice rasute širom Turske, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore…, a potomci su prognanih žrtava iz pomenutih područja, sa suzama u očima prepričavaju strašne zločine kroz koje su prošli njihovi preci u prvim godinama Kraljevine SHS. Pričaju o opljačkanoj i otetoj zemlji koju je Kralj i Vlada kao nagradu dao na raspolaganje i vlasništvo zločinaca. Takav odnos Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema Bošnjacima Sandžaka dovodi do stvaranja nezadovoljstva i spontanog komitskog otpora.

Najpoznatije vođe sandžačke komite bili su glasoviti junaci i vitezovi bošnjačkog otpora Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Mehonjić je bio vođa bjelopoljske, a Husein je vodio komitu pljevaljskog sreza. Bili su neustrašivi borci i branitelji sandžačke nejači. Zbog izuzetne hrabrosti i viteštva ratovanja imali su izuzetno veliko poštivanje čestitih Srba i Crnogoraca. Poznato je da su znali zimovati i proljeće čekati čak i u crkvama! Istina da među jatacima sandžačke komite ima i pravoslavnih sveštenika i čestitih domaćina hrišćana dodatno je zadavala muku režimu u Beogradu. Zato se režim svim silama trudio da poremeti skladan odnos između komite i hrišćanske populacije. U te svrhe režim se koristio raznim dezinformacijama, zastrašivanjem, čak i ubistvima građana pravoslavne vjere kako bi optužio komitu i prekinuo pomenuta prijateljstva i međukomšijske dugogodišnje odnose. Poznat je slučaj ubistva igumana jednog manastira u okolini Pljevalja izvršenog od strane sreskog načelnika i njegovih pomagača kako bi ocrnili komitu Huseina Boškovića. Zahvaljujući sinovima igumana i njihovoj privatnoj istrazi pomenutog slučaja, te otkrivanjem stvarnih ubica nesrećnog popa, sprata je ljaga sa komite Huseina Boškovića. Načelnik se našao u zatvoru, naravno skupa sa svojim pomagačima, a komiti porastao ugled među građanima. Pomenuti događaj se desio početkom 1924. godine.

Nažalost, dok je komita imala uporišta u određenim crkvenim krugovima pojedini velikodostojnici islamske zajednice bili su članovi “Srpske radikalne stranke” pa čak i njeni poslanici. Članovi pomenute stranke često su bili i “ugledni” Muslimani, građanske provincijencije. Islamski zvaničnici i “ugledni” Muslimani zadovoljni privilegijama i za to vrijeme dobrim prihodima izdali su interese Bošnjaka. Zavlačili glave u pijesak poput noja. Osvijestili bi se tek kada bi i oni došli pod udar Kralja, što je bila ustaljena praksa režima. Istina bilo je reakcija od strane nekih bošnjačkih predstavnika i narodnih zastupnika okupljenih u Džemijet stranci (Jedinstvenoj Muslimanskoj Organizaciji – JMO), ali uzalud. Kralj i Vlada bi formirali komisije za ispitivanje zločina čiji izvještaji nikada nisu išli u prilog rasvjetljavanju istine i kažnjavanju zločinaca. Strahom i privilegijama datim pojedincima tjerali bi žrtve na šutnju i tako dobijali na vremenu. Vrijeme sve liječi osim ljepote, a glupost je uzrok nesreće?! Kako se mogu kažnjavati puki izvršioci, kada nalogodavci sjede u vlasti, a putevi zla vode ka njihovom mjestu? Zato se žrtva tjera na šutnju.

I danas isto, samo komite i kralja nema. Zulum nad Bošnjacima u kontinuitetu i dalje traje. Lažima i obmanama pokušavaju ubiti volju za otporom svim čestitim i dobronamjernim ljudima. Svih vjera i nacija. Legende i dokazani antifašisti Armije Republike Bosne i Hercegovine se javno omalovažavaju. Nažalost, zato što je u Srpskoj pravoslavnoj crkva sve manje igumana kao što je pljevaljski, zato nam se i ponavljaju zločini iz prošlosti. U Dejtonu Bosni i Hercegovini tzv. međunarodna zajednica kao “nagradu” skrojila luđačku košulju. Markiranu, original, satkanu na genocidu. Prije oblačenja (dejtonske košulje) sramnim pritiscima imperijalističkih sila zaustavljena je Armije Republike Bosne i Hercegovine na pragu pobjede protiv fašizma. Legitimna, nadnacionalna Armija suverene države onemogućena da dobije bitku u kojoj se branila i čast tzv međunarodne zajednice. Zato je Srebrenica i tzv. manji entitet crna mrlja na savjesti bjelosvjetske birokratije! Embargom na uvoz oružja Armiji R. BiH, te zaustavljanjem hrabrih boraca širom su otvorena vrata da agresor izmišljanjem “slučajeva” i hapšenjem boraca pokušava izjednačiti zločince i žrtvu. Hapse i sude, teatralno najavljuju nove procese Zajednički imenitelj pripadnika Armije BiH legendi nadljudskog otpora jeste antifašizam! Sramnim pokušajima i hapšenjima legendi otpora žele relativizirati genocid i legalizovati genocidnu tvorevinu samoproklamovanu u tzv. manji entitet. Fašisti i neprijatelji civilizacijskih vrijednosti antifašiste nazivaju vlastitim imenom. Zarad pljačke, otimačine i ličnog bogaćenja koriste vjeru, naciju… Lažu i izmišljaju neprijatelje. Zato se žrtva tjera na šutnju. Zašto oni koji bi morali sve ovo spriječiti i zato primaju plate šute, ne znam?! Strah i šutnja su odraz gluposti.

Ibrahim Čikić

www.bosnjaci.net