Stari Bar jedinstven je povijesni, arheološki i umjetnički spomenik na istočnoj obali Jadrana. Nazivaju ga i crnogorski Pompeji, jer su u ruševinama starog grada unutar tvrđave, napuštenog nakon 1878. godine, sačuvani slojevi nekadašnjeg života srednjovjekovnog, renesansnog i turskog grada kao svjedočanstva njegove bogate višestoljetne povijesti. 1Stari Bar obišla sam 18.09.2018. godine s Melihom Teparić, u pratnji Mirsada Kurgaša, koji nam je bio odličan vodič i prenio nam svoje veliko znanje o Starom Baru, njegovim zadivljujućim spomenicima i uzbudljivoj povijesti, neki dijelovi ovog teksta temelje se na njegovim informacijama. Obojima dugujem veliku zahvalnost.

Stari i Novi Bar nalaze se na dva suprotna kraja prostranog Barskog polja, Stari na obroncima planine Rumije, a Novi na morskoj obali. Novi Bar nastao je početkom 20. stoljeća, a Stari Bar postoji više od 1500 godina. Naziv Stari Bar za prvobitnu lokaciju grada Bara u upotrebi je od 1908. godine, kada je odlukom Ministarskog savjeta Knjaževine Crne Gore naselje Pristan, nazvano po pristaništu, odnosno luci koja se ovdje nalazila, dobilo ime Novi Bar.

Stari Bar nalazi se na platou hridi Londža, koja je s tri strane nepristupačna što pruža prirodnu zaštitu gradu, a u njezinoj blizini nalazi se i obilan izvor. Nepristupačna hrid i ovaj izvor žive vode bili su vjerojatno najvažniji razlozi da Stari Bar, za razliku od drugih gradova u promorju, ostane na ovom mjestu, oko pet kilometara udaljen od morske obale.

Brežuljci oko Starog Bara prekriveni su stablima maslina koja je jedan od zaštitnih znakova grada. Masline se u ovom kraju sade, uzgajaju i njeguju generacijama, pa su neka stabla stara više od stotinu godina, a ima i starijih, jer maslina živi tisuću i više godina.

Zbog svojeg povoljnog zemljopisnog položaja Stari Bar je tokom stoljeća promijenio mnoge gospodare; Bizant, Duklja, Nemanjići i Mlećani, samo su neki od njih. Kratko je bio u rukama bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače (1441. i 1442-1443), hercega Stjepana, u vrijeme kada je on imao u posjedu i Herceg Novi, koji je po njemu i dobio ime.

Od 1443. godine Bar je u sastavu Mletačke republike. Grad je tada proširen, izgrađen i definitvno utvrđen sistemom bedema, bastiona i kula. U njemu je tada postojalo tridesetak gotičko-renesansnih palača, šesnaest crkava i samostana, više stotina kuća, s oko 4000 stanovnika.

U periodu od 13. do 16. stoljeća grad je bio relativno slobodna komuna sa starim privilegijama, samoupravom, statutom, kovnicom novca, trgovinom, zanatstvom i razvijenom agrikulturom.

Godine 1571. Turci su osvojili Bar bez borbe i rušenja. Tokom sljedeća tri stoljeća Bar živi kao značajni uređeni pogranični grad s dobrim prihodima od trgovine i poljoprivrede – naročito maslinarstva. Mediteranski srednjovjekovno renesansni grad postepeno dobiva karakteristike orijentalnog graditeljstva i kulture i nastaje jedna od najljepših gradskih sinteza mediterana i orijenta.

Godine 1878. osvaja ga crnogorska vojska. Tom prilikom, da bi slomila otpor turske posade, crnogorska artiljerija je porušila ili oštetila najveći dio Starog grada. Ali pravo razaranje grad i njegova tvrđava doživljavaju 1881. godine od eksplozije baruta, a slična eksplozija 1912. godine potpuno je opustošila grad.

Život u Starom Baru nastavljen je izvan zidina tvrđave i novo naselje podignuto je na brežuljcima ispod gradskih bedema. U strmoj ulici koja prati vanjske zidove tvrđave, popločanoj kaldrmom, danas se nižu trgovačke i zanatske radnje, pansioni, kafići i restorani s domaćom hranom, proizvodima i suvenirima.

Ali pravo otkriće događa se s ulaskom unutar bedema tvrđave, gdje se nalaze ruševni ostaci velikog gradskog kompleksa s oko 240 građevina, ulicama, trgovima, bunarima, cisternama i svim ostalim objektima potrebnim za život grada. Stogodišnje ruševine nekada „slavnog grada Bara“ usprkos nebrigi i destrukciji zuba vremena čuvale su reprezentativne ostatke graditeljskih kultura tisućugodišnjeg života. Graditeljstvo Bara činilo je jedinstvenu sintezu romanike, gotike, renesanse i orijenta. Sa zidina tvrđave pruža se nezaboravan pogled na zeleno Barsko polje, Novi Bar, luku, pučinu na jednoj strani, i planinski masiv Rumije, Sutormana i Sozine, koji kao vijenac okružuje ovaj predio s njegovog zaleđa.

Od spomenika u Starom Baru mnogi su sačuvani samo u tragovima, ali i takvi svjedoče o nekadašnjoj ljepoti i bogatstvu ovog grada. Osobito su dobro sačuvani masivni zidovi tvrđave iz 11. stoljeća, koji su građeni da traju i čuvaju grad pa ih već gotovo cijelo tisućljeće nisu uspjeli uništiti svi kasniji osvajači, ekplozije i potresi.

Katedrala sv. Jurja/Đorđa nalazila se na najvišem platou unutar zidina grada, od kuda se pruža veličanstveni pogled na obalu i okolna brda i planine. Podignuta je krajem 12. stoljeća na temeljima crkve sv. Teodora iz 6.-10. stoljeća. Godine 1649. pretvorena je u Sultan-Ahmedovu džamiju koja je uništena u eksploziji dinamita 1881. godine. Danas su i od nekadašnje katedrale i od nekadašnje džamije preostali samo temelji, povezani u jedinstvu prolaznosti.

Franjevački samostan sv. Nikole podignut je krajem 13. stoljeća, a u ruševnim ostacima samostanske crkve sačuvani su fragmenti srednjovjekovnih zidnih slika s likovima svetaca. Godine 1595. samostan je pretvoren u Sultan-Muratovu džamiju, koja je uništena u eksploziji municije 1912. godine.

S druge strane ulice uz ruševine samostana nalaze se ostaci još jedne džamije, s mihrabom i kamenim stepenicama minbera. Uz džamiju je turbe „koje nije htjelo biti pokriveno“, a predaja govori da je ovdje pokopan jedan evlija i da su nad njegovim mezarom nekoliko puta pokušali sagraditi turbe koje se uvijek rušilo, pa su odustali od gradnje turbeta, koje je ostalo poznato kao „turbe koje nije htjelo biti pokriveno“.

Znamenito je tursko kupalište, sagrađeno na nekadašnjoj venecijanskoj palači, opskrbljeno neobičnim sustavom parnih grijača. Iz turskog vremena sačuvana je i sahat kula, iz 1752. godine i akvadukt kojim je voda dovođena u grad.

Akvadukt je građen od 16. do 17. stoljeća, za dovođenje vode s izvora na Rumiji udaljenog oko 3 kilometra od Starog Bara. Dio je zadužbine prvog barskog vakufa Zejnel-bega Haverića, koji je uvakufio tisuću stabala maslina za njegovo održavanje. Akvadukt nosi 17 kamenih lukova, različite širine i visine, od grubo obrađenih kamenih blokova. U potresu koji je pogodio Crnu Goru travnja 1979. akvadukt se potpuno urušio, ali je nakon toga uspješno obnovljen, tako da i danas služi svojoj osnovnoj namjeni.

Velika razaranja u zemljotresu 1979. godine još jednom su razorila već razoreni grad. Njegovo spašavanje i djelomična obnova ostaje veliki kulturološki i graditeljski izazov, na koji do sada nije pronađen odgovarajući odgovor. Istraživački, projektantski i konzervatorsko-restauratorski radovi trajali su od 1983. do 1990. godine, kada su obustavljeni zbog nedostatka sredstava i nesređenih političkih prilika. Tada je učinjeno puno, ali to je bio samo dio ambicioznog plana. Većina restauriranih spomenika nije u cjelini završena i stavljena u planiranu funkciju. Realizacija nekih važnih projekata nije ni započeta. Više od polovine ostataka graditeljske baštine ostalo je do danas neistraženo, ugroženo i nekonzervirano.

Tekst preuzet iz KELAMU’L ŠIFA’ Govor koji liječi br. 52-53-54, God. XV 1440/2019.

Dr. sc. Rosana Ratkovčić