“…Nadajte se samo zlu i nesreći velikoj. Vi ćete ostati da platite sve što su oni bili i činili.I nemojte da se nadate da će vas neko odvojiti od Turaka, da će reći – ovo je vaše, a ovo je tursko. Da će vas pozvati i priznati za svoje. Ko se bude u to pouzdao,grdno se prevario,da grđe ne može biti. Nemojte da se uzdate i povjerujete da će oni zaboraviti što. Neće ništa zaboraviti samo će još popridati i ponačinjeti,da vam bude teže i gore. I neće njihova mržnja iz dana u dan biti manja,već veća. I djeca će im se rađati i nasljeđivati tu mržnju kao što se od predaka nasljeđuju dugi vratovi ili ćelava glava. Oni koji ostanu živi kao iza groma,nemoj da pomisle da su ostali i pretekli za vazda. Pretekli su do novog klanja i nove istrage…” (“Crnoturci- san i jazija”, H.Bašić pripovijeda o sudbini nikšićkih i podgoričkih Muslimana nakon što su ovi gradovi došli pod vlast knjaza Nikole i pripojeni Crnoj Gori).
Nijedan narod na prostoru koji je obuhvatala teritorija tzv. bivše Jugoslavije, nije doživio takvu asimilaciju kao što je to slučaj sa Turcima. Poznati istoričar prof. Dr Šerbo Rastoder to potvrđuje uz konstataciju da je tome krivo državno uređenje i politika Osmanlijske države, koja je u svojim “defterima” tretirala isključivo vjersku a ignorisala nacionalnu pripadnost, što je naravno u skladu sa islamskom tradicijom. I tako sve do dolaska na čelo turske države Mustafe Kemala Ataturka koji kaže: “Ukoliko želimo da nam svijet ukaže poštovanje, trebamo to sami da pokažemo u svom karakteru i stavu prema našem narodu, u našem djelovanju i akcijama, i da budemo svjesni da narod koji ne posjeduje nacionalni identitet predstavlja samo lovinu za druge narode.”
Godine 1496. Crna Gora pada pod tursku vlast i pripojena je Skadarskom sandžaku.
“U regiji su se nastanila turska plemena koja su došla iz centralne Azije i koja su nakon izvjesnog vremena provedenog u Karaman i Konji, doselila u ove predjele.Ova plemena akindžija (jurišna konjica) su nakon okončanja turske hegemonije dugo vremena se borili protiv Srba i drugih stranih sila. Najvažnija karakteristika sandžačkih Turaka je da su hrabri ratnici i da su granice Sandžaka vjerno branili svojim životima u ime osmanskog sultana… Sandžački Turci su se vremenom na svoju inicijativu pomiješali sa lokalnim stanovništvom, tj. Bogumilima i počeli da se nazivaju Bošnjacima… (“Bošnjaci-od uštipka do sevdalinke”,str.56)
Povlačenjem Osmanlija sa Balkana Turci su ostali primorani živjeti pod drugim režimom i drugim bajrakom. Sa gubitkom teritorija na ovim prostorima je “nestalo” i Turaka. U narodu je, kao žal za prošlim vremenima, ostala uzrečica “PUSTO TURSKO”! Krajem XIX i početkom XX vijeka čak je i turska država smatrala da Turaka ima još jedino u Makedoniji tako da su,najvećim dijelom sa prostora Sandžaka, porodice koje su željele emigrirati u Tursku morali izvjesno vrijeme provesti u Makedoniji kako bi dobili VASIKE- useljeničke vize. Mnoge porodice su tako trajno ostale u Makedoniji (Skoplje, Veles…). Godine 1915. zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni većma i frustirajući san: trebalo je “anadolskog tigra” baciti na koljena te tako ostvariti osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana” (general Hamilton). Cijenu svog opstanka turski narod je morao platiti s 253000 poginulih. Među žrtvama je bilo mnogo poginulih iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka. Jake engleske pomorske snage, potpomognute francuskim brodovima te vojskom i ratnom mašinerijom sila Antante (vojni savez Francuske,Rusije i Velike Britanije, pristupila joj Srbija, Japan, Italija, SAD, Australija i dr.) nastojale su na sve načine ovladati moreuzima Bosfor i Dardaneli. Cilj je bio zauzeti Istanbul i, prema već zgotovljenom scenariju savezničkih snaga, međusobno razdijeliti ostatke nekadašnjeg moćnog Osmanskog carstva… Veličinu turskih boraca najbolje je opisao maršal Liman von Sanders, komandant 5.Osmanlijske vojske: “Ako ima nešto što se za jednog vojnika zove sreća, onda mogu reći da je to ratovanje sa Turcima rame uz rame…”
“…Historija Osmanskog carstva, koje se zvanično nazivalo Devlet-i Osmaniye – Osmanska država, je nerijetko interpretirana,preko zamagljenih vidika,sa mnoštvom predrasuda,sa potcjenjivačkim i olahkim zaključcima, u evropskim, a naročito u historiografijama balkanskih zemalja. Širenje ovog carstva doživljavano je u prošlosti,kao i u starijoj historijskoj nauci, kao sukob islama i hrišćanstva, sukob dvije civilizacije, “dva svijeta”. Nazivanjem ovog carstva “turskim” podvlačio se usko nacionalni a negirao njegov univerzalni karakter… Ziya Gokalp, turski sociolog, kazao je da je Osmansko carstvo bilo “sazviježđe sastavljeno od pozajmica i usvojenica raznih karaktera i susjednih kultura. Osmanlije nisu bili nacija, već “mnoštvo naroda, jedna carska porodica i jedan sistem”… Osmanska civilizacija je bila transnacionalna i transreligijska. ( Ziya Gokalp) Čim je Osmansko carstvo silom potisnuto sa Balkana,evropeizacija je dobila širok zamah. Balkanski duh je brutalno protjeran,a historiju je nadomjestila mitologija. Stanovnici Balkana su postajali Evropljani time što su uništavali imperijalna nasljeđa i prihvatali oblik nacionalnih država. Uništavanjem osmansko-islamskih simbola Balkan je postajao neuvjerljiva “kopija ili karikatura” (F.Karčić) zapadne Evrope. Fanatične akcije deosmanizacije bile su posebice uspješne u materijalnoj (vidljivoj i javnoj) sferi. Najdrastičnije, tektonske promjene su izvršene u opštem izgledu gradova, arhitekturi, odijevanju. Novonastale balkanske države su,u različitom stepenu, pokušavale da pročiste svoje jezike i toponime od turcizama. Jedna petina srpskog jezika bila je turskog porijekla. Bilingvizam i multilingvizam iščezli su zajedno sa generacijama koje su bile direktno uključene u život Osmanskog carstva. Pri prestruktuiranju kulturne slike Balkana, došlo je i do nestanka tolerancije prema razlikama. Multikulturalnost je postala prva žrtva tog ubrzanog procesa. Balkan se “balkanizirao” time što je odbacio svoj stari,autentični izgled i zamijenio ga sa izgledom loše kopije. Osmanska arhitektura, javni objekti, džamije, mostovi, umnogome su bili nadmašili ono što ih je docnije zamijenilo. Osmansko carstvo je u XX stoljeću nestalo, ali je zadržalo svoje mjesto u historiji Staroga svijeta,gdje je stoljećima bilo prva sila,čime se mogu objasniti ljubomora, zavist, osvetnički pokreti, destabilizacija, odsustvo i stalno uvjetovanje evropske pomoći, pa i destrukcija kojoj je bilo izloženo… Osmansko carstvo je bilo zaštita i sigurnost za osvojeni prostor i tamošnji svijet.Kako bi se drugačije moglo objasniti to što se više od tri stoljeća u “pax otomanica” živjelo miroljubivo, s toliko različitih naroda i vjera… (Safet Bandžović: “Demografska deosmanizacija Balkana i odluke Berlinskog kongresa”) “Osmanlije su bili narod osobite ratničke kulture i strategije. U osvojenim zemljama nijesu primjenjivali genocidne oblike nasilja kao što su etnička čišćenja,uništavanje kulturnog nasljeđa,zabranjivanje jezika,rušenje bogomolja i sakralnih objekata,razaranja nacionalnih tradicija pokorenih naroda niti preimenovanje naziva mjesta (brisanje zatečene toponimije), i sl. Naprotiv, oni su staru toponimiju prihvatali u izvornim strukturama, prilagođavajući je fonološko-fonetskoj prirodi svojeg jezičkog sistema… Osmanlije su u osvojenim zemljama poštovale tradiciju i kulturu naroda,njihov jezik i religiju. Uslovno se može reći da je njihova ratna strategija bila osvajanje novih zemalja i promjena državne i političke strukture u njima,dok su identitet naroda i njihova kultura bili i zvanično zaštićeni,što se,po jednoj narodnoj pjesmi,manifestuje u poruci cara Murata poslije pobjede u bici na Kosovu. Kao argument ovome stoji činjenica da su južnoslovenski i drugi balkanski narodi tokom pet stotina godina u potpunosti sačuvali svoje jezičke sisteme,obogaćujući ih orijentalnom leksikom osobitog značenja i kulture. Takođe je činjenica da južnoslovenski jezici u svom korpusu nijesu sadržavali jezičke resurse iz nekih oblasti radne kulture i životnih potreba… Istorijski argumenti pokazuju da Osmanlije nigdje nijesu rušile niti devastirale vjerske objekte niti druge objekte od kulturnog značaja. Naprotiv,oni su ih vrlo često renovirali,darivali i posebnim fermanima davali im slobode i prava korišćenja svih oblika vjerskih obreda, prava na imovinu manastira i crkava,prava na samoodlučivanje u izboru crkvene personalne hijerarhije i prava na upražnjavanje svih vjerskih praznika u crkvama i manastirima i u privatnim domovima. Sačuvani su svi značajni manastiri i crkve na Balkanu, a osobito je bio zaštićen i privilegovan manastirski kompleks na Atosu (Sveta gora). Islamizacija, koja je bila spontana,bila je subjekat ličnog opredjeljenja pojedinaca ili grupa, rezultat volje a nikako prisile-kako je to bilo favorizirano istorijskom propagandom i nekim kvazi naučnim spisima i knjigama mržnje i netolerancije, kao i guslanjem uz hajdučke popijevke. Vjerska osjećanja pojedinaca i naroda (u kolektivnom smislu) bila su osobito poštovana,štićena,a ima se utisak da je vjera u mnogo čemu bila nezavisna od države,često i iznad države, i to ne samo islam već i ostale religije (pravoslavna, katolička, judaizam i njihove sekte). To što su južnoslovenski narodi,i drugi narodi u okviru Osmanskog carstva, očuvali kompaktnost svojih jezičkih sistema (čak i svoje dijalekte), zatim svoju religijsku kuturu i tradiciju, sve oblike folklora (nošnja, muzika, igre, narodni običaji za čitavih pet stotina godina govori o slobodama i pravima u ovoj državno-političkoj strukturi.Osmanlijsko društvo, iako feudalno, bilo je u pravilima iznad svih dotadašnjih evropskih društava i vjerskih zastranjivanja. Ono nije “spaljivalo vještice”-kao što je činjeno na Zapadu tokom Srednjeg vijeka. Turci su Balkanu,i Evropi uopšte,donijeli jedan specifičan oblik renesanse-orijentalnu renesansu i humanizam, specifično zakonodavstvo,oblike orijentalnog romantizma i romantičarske ideje (arapske, persijske, tursko-mongolske lirske i epske oblike,muzičke instrumente,orijentalni tip kaligrafiej, mnoge vrste umjetničkih zanata,bogatu fitonimsku leksiku u poetskoj i praktičnoj funkciji, i dr.) Činjenica je da Turci nijesu izmijenili ime nijednom mjestu ne samo na regijama južnoslovenske jezičke zajednice već i na cijelom Balkanu. Turci nijesu bili samo dobri ratnici već i dobri graditelji i narod razvijene radne kulture. Tokom pet stotina godina života na balkanskim prostorima oni su stekli status državnosti i autohtonog prava na državu koju su stvorili,zajedno sa drugim narodima u njoj, pa u krajnjem ishodu kvalifikativ “okupator” nije se mogao primjenjivati na njihovu veliku carevinu.Posmatrano sa aspekta antiturske i “propagandne” historiografije, svaki bi narod mogao biti okupator na svojoj teritoriji jer je i taj narod odnekuda došao. Ne postoji vječna otadžbina niti teritorija jednog naroda. Narodi su se kretali i miješali,nestajali i drugi nastajali. To je uostalom dijalektika ljudske zajednice-odnosno svih civilizacija. U 19.vijeku Turci na Balkanu nijesu mogli biti “okupator” niti “stranci” već narod koji se tu rađao,stabilizovao svoj identitet i svoje historijsko pravo. Njihov dolazak krajem 14. vijeka svakako se može drugačije definisati, ali već u 19. vijeku i početkom 20. terminologija “okupator” i slična je neadekvatna u historijskoj i političkoj praksi. Da li su Bugari u današnjoj Bugarskoj okupatori? Da li su Južni Sloveni okupatori na Balkanu? Da li su Rusi okupatori Sibira, zemalja u Kaspijskom regionu, pokrajina na Kavkazu? Da li su Španci, Englezi i drugi Evropljani okupatori oba američka kontinenta? Prava historijska nauka uvijek mora biti objektivna…” (Alija Džogović: “Toponomastika turskog porijekla i njena prilagođenost u sistemima južnoslovenskih jezika”) Naredbe o protjerivanju muslimanskog življa došle su su iz samog državnog srpskog vrha. Njihova obilježja su brzo uništavana,shodno doktrini o potpunom nestanku svega što pripada “turskom nasljeđu”. Srpska državna politika bila je stvaranje etnički čiste teritorije… Milan Milićević zaključuje: “Čudnovata je sudbina mnogih između ovih Turaka.Njih ima koji su se rodili u Jagodini.Odatle ih je digao Knez Miloš i saterao u Beograd. Iz Beograda krenuo ih je Knez Mihailo u Niš. Iz Niša potisnuo ih je Kralj Milan dalje. Turci se iseljavaju u Prištinu, Skoplje, Prizren, Solun.” …Prilike su se usložnile i na teritorijama koje su odlukama Berlinskog kongresa, 1878. g. pripale Crnoj Gori. Iako članom 30. “svi stanovnici teritorije prisajedinjene Crnoj Gori sačuvaće svoja imanja, a oni koji bi odredili svoj boravak izvan knjaževine, moći će u njoj da sačuvaju svoje posjede dajući ih pod zakup ili pod upravljanje drugih”, na razne načine će Crnogorci uspjeti da muhadžirska imanja najvećim dijelom eksproprišu. Crnogorski glavari su i sami učestvovali u zaposjedanju i prisvajanju napuštene imovine,bez obzira na prava svojine i preuzete međunarodne obaveze,ponijeti ubjeđenjem da se turska vlast više nikada neće vratiti…Evropske sile su se užasavale počinjenih zločina nad muslimanima, ali su redovito legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja, kao sastavni dio programa za stvaranje nacionalnih država . (Safet Bandžović: “Iseljenička politika balkanskih država i pitanje muslimana”) Oni koji su ostali na teritorijama sa kojih se povukla osmanska vojska,bili su izloženi stravičnim represalijama (pokrštavanja i masovne likvidacije u Plavu i Gusinju), a sve je vodilo gubitku jezika i nacionalnog identiteta što je naročito bilo izraženo na sjeveru Crne Gore. Tako se jedino u Baru u nekim porodicama i do danas održao turski jezik (Karađuzovići, Ibrišimovići, Šahinovići…). Mnogi nacionalnu pripadnost povezuju upravo sa poznavanjem jezika,što je u potpunosti neprihvatljivo (u Turskoj živi već nekoliko generacija Bošnjaka, ali je veoma mali broj njih koji govori bosanski jezik). “Drumovi će poželjet’ Turaka a Turaka nigdje biti neće.” Tako je i bilo! Turci su pet vjekova bili svuda u Srbiji i nestali su. Šta je genocid? Genocid je kada neka vlast uništi civilizaciju nekog naroda masovnim pokoljem i iseljavanjem… Uništenje turske civilizacije u Srbiji od strane Miloša Obrenovića. Taj genocid nisu opisali Srbi, već Austrijanac Feliks Kanic, u svojoj knjizi “Kraj Tursko-Osmanlijske civilizacije”. (Stevan Dedijer) Šta se desilo sa Turcima u Crnoj Gori? Kao slikovit primjer veze sa prapostojbinom može se navesti situacija u bjelopoljskom kraju, gdje više od 30 porodica (od ukupnog broja obuhvaćenih studijom “Muslimanska/Bošnjačka bratstva u bjelopoljskom kraju “M.A.H. Dizdarević) navodi da vodi porijeklo iz Turske: Bajramspahić, iz Konje; Brčvak, iz Anadolije; Ćorović; Dervović, iz Konje; Dobardžić, iz Burse; Ećo; Fetahović, iz Anadolije; Hadžajlić; Hadžiahmetović, iz Anadolije; Hadžibegović, iz Anadolije; Hajdaragić, sa Kavkaza; Kajabegović; Kajević, iz Konje; Kajić; Karahmetović, iz Anadolije; Kujović, iz Anadolije; Kurtćehajić, iz Konje; Kurgaš; Mulabegović, iz Anadolije; Mustajbašić, iz Anadolije; Mušović; Nuhodžić, iz Mirne; Omerhodžić, iz Anadolije; Ramović; Salković, iz Anadolije; Sejfić, iz Anadolije; Softić; Spahić, iz Anadolije; Šehović, iz Konje; Šukurica, Sukurijevo; Zaimović, iz Anadolije; Zoronjić, iz Anadolije… (Oko 170 porodica nije obuhvaćeno ovim materijalom, što znači da je broj porodica turskog porijekla još veći.) Detaljnijom analizom sigurno će se doći do podataka da i u ostalim crnogorskim mjestima postoji značajan broj porodica koje vode porijeklo iz Turske. Međutim, aktuelni historičari uglavnom potenciraju pripadnost, tj. izvorno Bošnjaštvo! Turski svijet u prvoj polovini XX stoljeća doživljava proces raspadanja sa političkog aspekta. Tradicija i osmanska verbalna riznica nastavlja živjeti u jezicima naroda. Ako se osvrnemo na ovu riznicu koju su naslijedili Albanci, Bugari, Grci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, i Rumuni, jasno ćemo uočiti do koje mjere je prihvaćena osmanska civilizacija i kako je usmjeravala određene životne tokove na Balkanu. Tako u srpskom i hrvatskom jeziku danas se koristi oko 7000 turskih riječi, u makedonskom blizu 8000, u bugarskom blizu 5000, u grčkom 3000,u albanskom 8000, i veliki broj u mađarskom i rumunskom jeziku. Sa angažovanjem turskih državnih institucija treba očekivati mnogo veći broj onih koji će se vratiti svojim korijenima! Pogotovo ako se uzme u obzir tradicionalno intimna,genetska ljubav prema Turskoj. Treba,osim marketinških i sitnosopstveničkih interesa udruženja “crnogorsko-turskog prijateljstva”, posvetiti se i maksimalno angažovati na vraćanju svojim turskim, tj. Osmanskim korijenima. Osnovati turski nacionalni radio u Crnoj Gori i određene štampane medije, kao i osnivanje turskih kulturnih centara u mjestima sa najvećim brojem pripadnika turske nacionalne manjine (Bar,Podgorica,Bijelo Polje…). Maksimalno se angažovati na očuvanju i revitalizaciji turske tj. orijentalne kulturne baštine (s tim u vezi angažovati stručnjake iz Turske,kao npr.na restauraciji i konzervaciji rijetkih sačuvanih istorijskih spomenika,prevođenju islamske epigrafike…). Omogućiti školovanje djeci iz turskih porodica u matici državi, kao i razmjena studenata. Posvetiti se traženju u turskim arhivima podataka o porijeklu porodica koje žive u Crnoj Gori, kao i onih koje su se tokom prošlog vijeka iselile u Tursku. Preko crnogorskih sredstava javnog informisanja pozvati sve pripadnike turske nacionalnosti da se jave radi sačinjavanja evidencije o njihovom broju. 10.02.2012.g./ 18.Rebiu-l-evvel 1433.h.
već pet hiljada godina živim kao narod
ne govori mi Oguz, Kayi, Osmanlija,
Turčin sam to je veće od svake titule.”
“Osmanska arhitektura, javni objekti,džamije,mostovi,umnogome su bili nadmašili ono što ih je docnije zamijenilo.Stare imperije nisu bile nacionalne. U XV stoljeću Osmanlije su bile daleko popustljiviji prema hrišćanima nego zapadni hrišćani jedni prema drugima za vrijeme reformacije i u XVII stoljeću. Istanbul je u XVII stoljeću bio jedina prijestonica u Evropi u kojoj su kršćani svh vjeroispovijesti i uvjerenja mogli živjeti u razumnoj sigurnosti i ispoljavati svoje različite šizme i uvjerenja. Osmanska civilizacija nije bila samo transnacionalna, već i transreligijska. U doba višestoljetne osmanske uprave nikada nije došlo do nekog radikalnog pokušaja asimilacije balkanskih hrišćanskih naroda sa osmanskim običajima i islamom. Primanje islama na zauzetim teritorijama nije bila avantura ni nosilaca osmanske vlasti ni onih koji su tu vjeru prihvatili.Nije se radilo samo o novoj vjeri,već i o novoj civilizaciji koja je imala daleke korijene u antičkim civilizacijama Bliskog istoka. Strukture, zakoni vladajuće klase vezani su za islam,ali je tek krajem XIX stoljeća, prilikom slabljenja moći, osmanski režim postao netolerantan, braneći se od ne manje netolerantnih hrišćanskih država.Ono je zapalo u duboku društvenu krizu. Iznutra su ga razarali i parceliriziraliu buntovni hrišćanski narodi, a spolja velike sile. Tendenciozno iskarikirani muslimanski svijet, nerijetko je optuživan za dekadenciju, za sve nedostatke i amoralna djela; svijet koji je tretiran kao “bolesnik na Bosforu”, koga su evropski brojni “ljekari” i njihovi asistenti prije težili da ubiju nego izliječe.
Najveći problem bio je izostanak veza sa Maticom (razlozi relativno objektivne prirode imajući u vidu situaciju u kojoj se našlo Osmanlijsko carstvo tj.novoosnovana mlada turska država pod vođstvom Kemala Ataturka). Osim izuzetaka, kod većine se pripadnost turskom etnosu zadržala samo kroz usmenu predaju. I najgore što nam se desilo: neimanje osjećaja za zajedništvo (za razliku od turske dijaspore u zemljama Zapada)!
Ali šta sada?
Prema rezultatima popisa iz 2003. a zatim iz 2011.godine, vidi se trend rasta turske populacije (takoreći 100%). U zvaničnim statističkim izvještajima crnogorskog MONSTAT-a, na popisu iz 2011.g. kao Turci se izjasnilo 104 građana. Podatak o broju Turaka sa popisa iz 2003.g. se ne nalazi u dostupnim podacima MONSTAT-a, pa je bilo potrebno zvanično tražiti taj podatak. Zavod za statistiku nam dostavlja podatak da se 57 lica tada izjasnilo kao Turci, uz objašnjenje da isti “nije objavljen u publikacijama jer je broj pojava bio manji od 100”!?