“Pokolj u Šahovićima, Pavinom Polju, Vranešu i drugim okolnim selima bio je najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Ubijeno je između 500 i 750 Bošnjaka. Genocid je izvršen 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 7. novembra 1924. godine, crnogorske komite ubili Boška Boškovića iz zasjede na planini Ceru, a što je pripisano Bošnjacima, odnosno komiti Jusufu Mehoniću. U vrijeme SFRJ o ovom zločinu se nije govorilo. Milovan Đilas bio je iznimka. On je opisao ovaj pokolj u kome je učestvovao i njegov otac Nikola, koji mu je opisao detalje. Pored ostalog Đilas piše sjećanje svoga oca: “Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine, bila je prema ovome dječija igra… Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela – Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prereza im žile na nogama. Tako se radi volovima, nakom što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su jos živi. Neki su u džepovima mrtvaca pronalazili komade šećera natopljene krvlju koje su kasnije jeli. Djeca su bila otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklata … Muslimkanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su grupu ljudi za plast i zapalili. Neki su kasnije pričali da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje.Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo, jer, čak, ni pseto neće turskog mesa”, svjedočio je učesnik zločina Nikola, otac Milovanov i pradjed aktuelnog gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa”.
Mirsad Kurgaš, iz NVO “Broj 19” namjeravao je organizirati 10. novembra memorijalni marš “Bijelo Polje-Tomaševo-Šahovići 1924.-2011.” kako bi podsjetio na zločin počinjen u Šahovićima i okolini. Marš je zabranjen. O tome smo razgovarali sa g-dinom Kurgašom.
Saff: Gospodine Kurgaš, 10. novembra namjeravali ste održati memorijalni marš “Bijelo Polje-Tomaševo-Šahovići 1924.-2011.” Marš nije održan, zašto? Kurgaš: Memorijalni marš ”Bijelo Polje-Tomaševo-Šahovići 1924.-2011.” nije realizovan iz razloga što je Uprava policije – PJ Bijelo Polje 7. novembra 2011. godine donijela Rješenje kojim se zabranjuje planirani skup. Saff: Zašto je policija čekala od 14. oktobra, kada ste tražili odobrenje za održavanje marša, do 7. novembra, kada su Vam isti zabranili, kao da se čekala prvo rekacija srpskog stanovništva iz Tomaševa, nekadašnjih Šahovića? Je li moguće da je zapravo riječ o koordiniranoj “akciji” policije i mještana Tomaševa? Kurgaš: Samo da Vas ispravim. Od Policijske uprave nije traženo odobrenje već im je samo upućena Informacija o planiranom Memorijalnom maršu sa pratećim detaljima (podaci objavljeni na www.broj19-number19.org). Interesantno i indikativno je da je 7. novembar dan kada je prije 87 godina razoružano muslimansko stanovništvo Vraneške doline (Šahovići-Tomaševo i Pavino Polje sa okolnim selima), a što je bilo uvertira za početak kasnijeg pokolja. Dopis ”Odbora građana Vraneške doline-Tomaševa i Pavinog Polja” je policiji u Bijelom Polju predat istog datuma, 7. novembra, 87 godina kasnije. Policijska uprava donosi Rješenje o zabrani Memorijalnog marša odmah po prijemu istog i iste večeri Rješenje dostavljaju meni u Baru, drugog dana Kurban Bajrama! Inače, prethodno sam, 2. novembra, pozvan na razgovor kod načelnika policije u Baru, a na zahtjev policije iz Bijelog Polja. Razgovor je vođen na temu planiranog Memorijalnog marša i na okolnosti s tim u vezi. Da Vam sada odgovorim na Vaše pitanje. Iz dosadašnjeg iskustva, ne isključujem mogućnost da se radi o koordiniranoj akciji određenih bezbjednosnih struktura i određenih političkih aktivista iz tog kraja. Saff: Ovo je trebao biti jedan miran i dostojanstven način sjećanja na žrtve, a nije tako prihvađen od stanovnika Tomaševa, bjelopoljske policije, a sudeći po zabrani postavljanja spomen ploče Huzeiragi Dervoviću ni od strane općinskih vlasti? Je li ovdje riječ o nespremnosti crnogorske politike, oličene u rukovodstvu jedne općine, da se suoči sa istinama i zločinima koji su počinjeni nad jednim od naroda koji sačinjavaju Crnu Goru i koji je zapravo odlučio na referendumu da Crna Gora bude nezavisna? Zapravo, kakva je poruka ovim činom poslata Bošnjacima u Crnoj Gori? Kurgaš: Upravo tako. Kao što kaže poslovica: “Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag!” Sada se savršeno vidjelo koliko je Crna Gora zaista građanska država, država ravnopravnih naroda i narodnosti. Umjesto da nadležni državni organi u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima preuzmu mjere prema onima koji prijete nasiljem, oni zabranjuju mirni skup kojim se evociraju uspomene na nevine žrtve od prije 87 godina! Također se vidjelo da je i priznavanje genocida u Srebrenici od strane crnogorskih zvaničnika samo još jedan licemjerni čin. Činjenica je, također, da “pravoslavno stanovništvo” (termin koji koristi policija u Rješenju o zabrani Marša) ne priznaje da je uopšte počinjen zločin u Šahovićima, dok bjelopoljski Muslimani-Bošnjaci ne žele da se sjećaju tog perioda kako se ne bi kvarili dobrosusjedski odnosi!? Na kraju krajeva, zašto bi nas tangirao odnos crnogorskih zvaničnika, kad se na sve ovo nije oglasio niko od predstavnika muslimansko-bošnjačkih stranaka ili nevladinih organizacija, iako se očigledno radi o kršenju ljudskih prava. Čak niko nije ni pomenuo godišnjicu genocida u Šahovićima, nevezano za Memorijalni marš. U Crnoj Gori vlada totalni muk začinjen strahom koji se može osjetiti u vazduhu! Postavlja se pitanje odakle toliki strah ako je u Crnoj Gori tako idilično? Čak su “na nož” dočekali i planirano postavljanje spomen-ploče Huzeir-agi Dervoviću. A on je bio jedan od najuglednijih Bjelopoljaca u to vrijeme, i bio je u grupi od 40-ak najuglednijih građana koji su tada bili zatvoreni i kojima je bila predodređena šahovićka sudbina, sa namjerom da se Bijelo Polje etnički očisti od Muslimana. Zahvaljujući njegovom dogovoru sa komandantom žandarmerije Apostolovićem uspio je da izađe iz zatvora, dođe do Beograda i Nikole Pašića koji je bio tada premijer Kraljevine SHS, i da ga ubijedi da se zatvoreni Muslimani u Bijelom Polju oslobode i da se prekine sa zločinima u ovom kraju. Saff: Za održavanje Marša niste dobili podršku IZ-e iz Bijelog Polja, šta je razlog tome, zašto niste dobili naklonost IZ-e u Bijelom Polju? Da li je razlog možda to što Vi dolazite iz Bara, pa što je možda doživljeno kao provokacija? Kurgaš: Odboru Islamske zajednice u Bijelom Polju poslata je Informacija o Memorijalnom maršu identična onoj koja je upućena Policijskoj upravi i Općini Bijelo Polje (naravno, dopis IZ-u je započet sa “Esselamu alejkum”). Imajući u vidu da se Mešihat IZ CG nije ni oglasio na poziv za učešće u organizaciji Marša, kao i ukupnu situaciju u IZ, nijesmo se ni nadali nekoj predusretljivosti, ali smo ipak bili iznenađeni sa kakvim omalovažavanjem je istupio glavni imam OIZ-e Bijelo Polje (koliko nam je poznato, propisi Islamske zajednice ne predviđaju ovakva istupanja glavnog imama), nazivajući ovaj projekat provociranjem, zabranjujući vjerskim službenicima učešće i navodeći “da im nije do šetnje”. Osim vjerovatnog upliva određenih struktura unutar države, vjerovatno da zvaničnici IZ-e Crne Gore ne mogu da mi oproste što sam ih u više navrata javno prozivao (nakon više bezuspješnih pokušaja da direktno razgovaram sa njima) u vezi niza mahinacija unutar Islamske zajednice (izborne malverzacije, protivzakonito otuđenje vakufa i dr.). Ako je provokacija da ja kao rođeni Bjelopoljac dolazim iz Bara, kako bi onda trebalo da me doživljavaju u Srebrenici, gdje smo ove godine po drugi put učestvovali na Maršu mira Nezuk-Potočari? Kakvi su tek provokatori brojni strani državljani koji dolaze u Srebrenicu iz svih krajeva svijeta, a pogotovo ako se ima u vidu da trasa Marša najvećim dijelom prolazi kroz teritoriju dodijeljenu tzv. Republici Srpskoj? Saff: Pomenuli ste da nije bilo reakcije bošnjačkih političkih partija na Vašu ideju? Kurgaš: Početkom septembra uputili smo javni poziv za učešće u organizaciji Memorijalnog marša “Bijelo Polje-Tomaševo/Šahovići 1924.-2011.”, a direktan poziv upućen je i Bošnjačkoj stranci, Savjetu muslimana, Mešihatu Islamske zajednice, Forumu Bošnjaka/Muslimana, Bošnjačkoj kulturnoj zajednici… Niko nije ni kurtoazno odgovorio. S obzirom na ovakvu reakciju zvaničnika Islamske zajednice nije nam jasno zašto se nijesu tim povodom ranije oglasili. Čak NVO “Broj 19” nazivaju “fantomskom” iako je ista registrovana i djeluje u skladu sa Zakonom, a odmah nakon osnivanja u više navrata se obraćala i Islamskoj zajednici sa ponudom za saradnju!? Inače, ako se osvrnemo na dosadašnje aktivnosti bošnjačkih političkih partija onda nije iznenađujuća ni njihova ćutnja po ovom pitanju. Saff: Iako je Marš zabranjen Vi ste došli na dogovorenu polaznu lokaciju ispred zgrade Privrednog suda u Bijelom Polju 10. novembra. Šta Vas je i ko Vas je tamo dočekao? Kurgaš: Iako je doneseno Rješenje o zabrani Memorijalnog marša, o čemu su blagovremeno obaviješteni prijavljeni učesnici (moram naglasiti da je među njima bilo i Crnogoraca), smatrao sam svojom dužnošću da se pojavim na dogovorenoj lokaciji u zakazano vrijeme. Od ranog jutra sam bio predmet praćenja brojnih policijskih snaga u uniformi i civilu, kao i legitimisanja. Nijesu mi dozvolili da priđem zgradi Privrednog suda (sagrađenu na mjestu Dervovskog groblja). U cijelom gradu su bili primjetni brojni policajci a dio grada gdje je trebalo da se okupe učesnici Marša bio je potpuno blokiran! Također mi je bilo zabranjeno da fotografišem, ali su policajci uglavnom bili korektni. Saff: Da li imate namjeru istrajati u namjeri održavanja Marša? Kurgaš: To je interesovalo i prisutne novinare kojim sam odgovorio da ako je Memorijalni marš onemogućen ove godine, održaće se sljedeće, ako ne ni tada, a onda jednog dana sasvim sigurno! Mi sigurno nećemo odustati. Niko ne može zauvijek spriječiti da se dođe na mjesto zločina i prouči dova žrtvama! www.saff.ba Razgovarao: Anes Džunuzović
