Do posljednjeg svjedoka sa Dervovskog mezarja, koje se nalazilo na mjestu zgrade bjelopoljskog Privrednog suda na uglu ulica Radomira Medojevića i Šukrije Međedovića, rekli bi došli smo slučajno.
Naravno, slučajnosti ne postoje i stari nišan je poslije nekih pola vijeka ponovo ugledao svjetlost dana, kao svjedok naše stogodišnje surove realnosti koju neki, pogotovo u zadnje vrijeme, pokušavaju predstaviti ružičastom.
Sa poznatim bjelopoljskim kamenorescem Džekom Kajevićem smo kontaktirali povodom izrade spomen-ploče Huzeir-agi Dervoviću, čovjeku za čije zasluge ne žele da znaju Bjelopoljci, iako je on najzaslužniji za njihovo potonje bivstvovanje u gradu kome je bila namijenjena sudbina Šahovića 1924-te. Majstor Džeko i njegovi sinovi nijesu htjeli ni da čuju da im izrada te ploče bude plaćena. I to su se, kao što nam je poznato od ranije, samo nadali da im se upiše u još jedno dobro djelo. S obzirom na povod, Džeko se tom prilikom prisjetio da su aktivisti Islamske zajednice iz Bijelog Polja početkom 80-tih godina prošlog vijeka, kod njega ostavili jedan nišan sa Dervovskog mezarja. Odbili su njegov prijedlog da se prelijepi nišan od bijelog svjetlucavog kamena ukomponuje u parcelu gdje su premješteni posmrtni ostaci sa tog mezarja, a gdje je on postavio novi spomenik.
Na novom spomeniku je uklesano:
“U znak sećanja na preminule ukopane u Dervovskom groblju podiže se ovo obilježje
DERVOVIĆ
Hadži HADŽAJLIJA hadži DERVIŠ
-II- SELIM -II- ABID
-II- OMER -II- HAMDIJA
-II- ALIJA -II- HALIL
-II- IBRO
RAŠID, ISAK, NUŠO, AVDUL, VASVIJA
HAJDARPAŠIĆ AVDUL
Dana 06.04.1986. godine izvršen je prenos kostiju sa groblja u ovaj zajednički mezar.
Dervovsko groblje je korišćeno do 1913. godine.
Odbor za prenos kostiju”
Stari nišan smo postavili kao dio izložbe fotografija u povodu promocije knjige Dr Šerba Rastodera “Kad su vakat kaljali insani- Šahovići 1924” u Bijelom Polju. Iskreno, očekivali smo da reakcije prisutnih neće izostati, ali…
Nakon promocije, aktuelnom direktoru Centra za kulturu predložili smo da se nišan sa Dervovskog groblja uvrsti u postavku bjelopoljskog Zavičajnog muzeja. Lakonski odgovor je bio da “nije vrijeme”?! S obzirom na tada prisutne tenzije povodom obilježavanja genocida u Šahovićima (a što je moglo uticati na pomenutog gospodina direktora), nešto kasnije i zvanično smo se obratili Zavičajnom muzeju, tj. Centru za kulturu sa istim prijedlogom ali do danas nijesmo dobili odgovor. Iako je riječ o jedinom preostalom artefaktu sa Dervovskog mezarja!
Kao svojevrstan simbol, ovaj nišan je postavljen na poster povodom obilježavanja 88. godišnjice genocida u Šahovićima.
Interesantno je da se isti nišan volšebno našao i na posteru povodom 100-godišnjice genocida nad Muslimanima- Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju:
Zahvaljujući Nesibu Pepiću uspjeli smo dobiti prijevod tariha sa ovog nišana:
Huve’l-Bâkî
Çün ecel geldi ana olmaz eman,
Cürmünü afv eyle yâ Rabbiye’l-Menân,
Mağfiret kıl olmasın hâli yemân,
Mazhar-ı nûr-ı şefaat kıl her zemân,
Merhûm Molla Hasan bin Süleymân,
ince rûhu içün el-Fâtihâ
1260
Sene
On je Vječni
Kada dođe smrtni čas, nemoguće je reći ‘aman’,
zato mu Ti grijehe oprosti jâ Rabbije’l – Mennân!
Da mu ne bude loše na onaj svijet,
obaspi ga svjetlošću šefâta zauvijek!
Merhûm Mula Hasan sin Suleymânov
El-Fâtihâ pred njegovu nježnu dušu
- godine
(1843/44.g. po Miladu)
Zahvalnost dugujemo i Prof. YAYLA Yasinu, profesoru turskog jezika na Državnom Univerzitetu u Novom Pazaru, koji je pomogao oko prijevoda stiha na savremeni turski.
U raspoloživim dokumentima, nijesmo uspjeli saznati da li je Mula Hasan poticao iz neke od porodica iz Akova (Bijelog Polja), s obzirom da na nišanu nije uklesano prezime (a što je bilo uobičajeno u tom periodu). Nadati se je da ćemo u narednom periodu ipak uspjeti da dođemo do saznanja o njegovim potomcima koji bi preuzeli nišan i dostojno se pobrinuli o istom.
Na žalost, ignorisanje bjelopoljskih kulturnih poslenika nije od juče. Možda je najupečatljiviji podatak, kada je u pitanju kulturno-istorijska baština jednog naroda, činjenica da “Zavičajni muzej Bijelo Polje ne posjeduje građu na orijentalnim jezicima…” (Dr D. Kujović: “Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori”)
Vrlo interesantno imajući u vidu da je “…medresa, vjerska škola u kojoj su obučavani vjerski učitelji i islamsko svještenstvo, a čiji osnivač je bila sultanija, opstojala kroz čitav 19. vijek, pa sve do ranih dvadesetih godina XX vijeka. Lokacija zgrade je bila otprilike na nivou današnjeg gornjeg parka, preko puta Sarajlića hana (današnji Centar za kulturu). Medresa je bila snabdjevena vodom, a u blizini njene zgrade nalazila se „Pašina voda“.
U Bijelom Polju, od 1871. godine djeluje i radi Ruždija, škola u rangu niže gimnazije. Bila je locirana u dvorištu Haznadar ili harem džamije,a zatim je prebačena u novu, namjenski izgrađenu zgradu, koja je početkom ovog vijeka rekostruisana sa zadržanim arhitektonskim konturama, i u njoj djeluje Zavičajni muzej Bijelog Polja.
Obje ove škole, a i niz drugih, dale su brojne muftije, imame, vjeroučitelje, hafize, mujezine i mule…“
(„Muslimanska/Bošnjačka bratstva u bjelopoljskom kraju“,M., A. i H. Dizdarević)
Vrlo je indikativno i kako su bjelopoljski muslimani predstavljeni u Monografiji Bijelog Polja iz 1987.g., pa se tako navodi: „…Povoljniji pravni položaj muslimanskog stanovništva u odnosu na srpski nije imao znatnijeg uticaja na razvoj muslimanskih škola u bjelopoljskom kraju. Nepismenost muslimanskog stanovništva bila je opšta. Izuzetak su bili pojedinci koji su osnovno ili više obrazovanje stekli na strani i usvojivši tekovine orijentalne kulture, službovali širom Turskog Carstva, a pošto bi, najčešće, zaboravili maternji jezik, pisali su na turskom, arapskom ili persijskom jeziku… „ i kao zaključak: „…Međutim, vidnijeg napretka u kulturno-prosvjetnom pogledu muslimanskog stanovništva nije bilo sve do kraja turske vladavine u ovim krajevima.“ Preostaje nam samo da dodamo: a nakon toga pogotovo!!!
Koliko je istorija Bošnjaka/Muslimana, tj. svih onih koji baštine orijentalnu kulturu i osmanlijsko nasljeđe, tokom proteklog vijeka maltene totalno uništena a ono što je preostalo uglavnom falsifikovano, može se zaključiti i na osnovu slike iz dnevnog lista „Vijesti“: u mini-serijalu „Najstarije škole u Crnoj Gori- Top 10“, svoje mjesto nije našla nijedna iz nekada ipak bogate osmanlijske ostavštine!?