“Oslobađanje” Bara

Prema hronologiji vladanja Barom, Raška je obuhvatala period od 177 godina (1183-1360), dok je Osmanlijska vladavina trajala 130 godina duže (1571-1878). Svi ostali su vladali neuporedivo kraće: Iliri, Grci, Rimljani, Vizantija, Samuilova „Država Južnih Slovena“, Duklja, Balšići, Mletačka republika, Despot Stefan Lazarević, Despot Đurađ Branković, Stjepan Vukčić Kosača, Crna Gora, Kraljevina SHS, Jugoslavija).

Interesantno je da se u ovdašnjoj javnosti, kao i u relevantnim dokumentima, tj. istoriografiji, književnosti…, nigdje ne navodi „oslobađanje Bara od Raške“ ili Vizantije na primjer, dok je termin „oslobađanje Bara od Turaka“- neizostavan. Imajući u vidu da je domicilno, autohtono stanovništvo, istina pretežno islamske vjeroispovijesti, činilo žitelje tadašnjeg Bara, onda se postavlja pitanje ko je koga i šta tu oslobađao? Pogotovo ako se zna da su tadašnji „oslobodioci“ došli iz udaljenih, ruralnih predjela i da prethodno nijesu imali nikakve veze sa „neoslobođenim“ Barom. Kada danas slušamo pripovijesti kako su njihovi preci „oslobodili“ Bar, onda se nameće logična pretpostavka prema kojoj bi smo i mi danas mogli sasvim legitimno da „oslobađamo“ Ameriku od Engleza, Španaca, Francuza, Njemaca…?! Pa i oni su tako prije par stotina godina „oslobodili Novu zemlju“ od Indijanaca, starosjedilaca, tako što su ih gotovo istrijebili. Oni preživjeli smješteni su u rezervate, gdje tavore i u najboljem slučaju pokazuju ih kao turističku atrakciju. Kod mnogih je u potpunosti zavladalo beznađe, izgubljen ponos, dostojanstvo i hrabrost. Žive od socijalne pomoći, odajući se drogama i alkoholu.

Iako je, kako rekosmo, vladavina osmanlijskog carstva u barskom kraju trajala preko tri stoljeća, ostalo je jako malo istorijskih tragova. U muzejskoj postavci starobarske tvrđave, takoreći ne postoji niti jedan eksponat iz tog perioda. Arheolog Omer Peročević to objašnjava činjenicom da su „oslobodioci“ bili isfrustirani svojom nemaštinom, iz čega je proistekao rušilački bijes prema svemu što je bilo drugačije. Naravno, prema zauzetim imanjima su imali veći senzibilitet!

Međutim, činjenica je da i u Gradskom muzeju u dvorcu Kralja Nikole zatičemo identičnu situaciju: svega je par eksponata iz osmanlijskog perioda. Naravno, tu ne računamo neke elemente koji su, na primjer, ukomponovani u crnogorsku narodnu nošnju i oružje.
U starobarskoj tvrđavi, u zgradi nekadašnje baruthane, prije par mjeseci otvoren je Lapidarium- izloženo je više od 650 fragmenata arhitektonskih elemenata, koji datiraju od V do XIX vijeka sa crkava, kuća, palata i drugih objekata iz Starog grada Bara. „Tu su po policama odvojeni fragmenti mozaika, fresaka, preromanički tročlani prepleti, gotičko-renesansni okviri prozora i vrata, kordonski vijenci, stubovi i baze, kapiteli i impost-kapiteli, točak od milina za masline, djelovi svoda sa katedrale sv. Đorđa, posude za skladištenje maslinovog ulja – tzv. pila, djelovi parapetnih ploča, nadgrobni spomenici – nišani, i, naposljetku, natpisi sa crkve sv. Nikole, sa episkopske palate, iz Podgrada… Dobar dio lapida sa istorijskih objekata u gradu je djelo nadaleko poznatih barskih klesara. Ovo je samo nagovještaj kvaliteta i reprezentativnosti medievalnih palata i crkava…” (Barinfo)
Međutim, i na ovom primjeru se može vidjeti odnos prema islamskom-orijentalnom nasljeđu: u pomenutoj postavci se može vidjeti svega par ostataka polomljenih nišana- muslimanskih nadgrobnih spomenika. U tome što je samo “preživjelo” tek nekoliko nišana, ima i određene simbolike.

Da su u tvrđavi postojale i džamije, govore šturi natpisi na dvije postavljene table. S tim što je u prvom planu obavještenje o crkvama. Odnedavno je postavljen i improvizovani natpis koji posjetioce upućuje prema pravoslavnoj crkvi.

 Označen je čak i kamen uzidan u bedem tvrđave, na kom je uklesana figura osobe koja se moli, ali obližnje otkriveno turbe, pored kog se na otvorenom nalazi mihrab i minber ozidan kamenom, bez ikakvog je putokaza. Iako je, po riječima stručnjaka, minber izrađen od kamena rijetkost, na dijelu zida do prolaza postoji samo omanja kamena ploča sa uklesanim tekstom: „Svratište za putnike iz XIV vijeka“.

Slika Novog Bara danas odaje utisak hrišćanskog grada- monumentalne građevine pravoslavnog hrama i katoličke konkatedrale u strogom centru, kao i biste Sv. Jovanu Vladimiru i Popu Dukljaninu…
A na oficijelnoj web stranici barske Turističke organizacije, navodi se da je „Sv. Đorđe zaštitnik grada Bara“.
Nigdje se zvanično ne pominje da je na mjestu Selimbegovog dvorca sagrađen hotel „Topolica“, sadašnji hotel „Princess“. Dok je Selimbegov prelijepi letnjikovac porušen i na tom mjestu sagrađena, sada već definitivno upropaštena fabrika „Primorka“.

Naravno, to ne čudi ako se zna da se i danas prema vakufskoj imovini odnosi na krajnje nedopustiv način, kroz devastaciju i protivzakonito prisvajanje, kako usljed nebrige i šićarijskog interesa zvaničnih predstavnika Islamske zajednice, tako i rukovodstva lokalne samouprave.

Trebalo je da prođe punih 130 godina od odlaska Osmanlija, pa da tek slovenački stručnjaci: Mitja Guštin, Vesna Bikić, Zrinka Mileusnić, Milina Mrđenovački i Tatjana Živić, u okviru međunarodnog projekta “The Heritage of the Serenissima”, napišu “Ottoman Times: The Story of Stari Bar, Montenegro- Osmanska vremena: priča o Starom Baru, Crna Gora”!