“Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag.” Kao i u ovoj narodnoj poslovici, ovih dana su mnogi pokazali svoj trag. Nekima se ispog građanske odore volšebno ukazala nacionalističko-šovinistička preobuka. Ne kaže se džabe da je košulja bliža od kaputa. Njegoš je ponovo ujedinio i crnogorske suvereniste i one koji su za zajednicu sa Srbijom.

Ponovo se u Crnoj Gori lome koplja oko “Gorskog vijenca”i opet se prijeti novom “istragom poturica”… Nevjerovatno koliko je tanka nit koja ovdje dijeli tzv. “građansku” i nacionalističku opciju. Sa podjednakom strašću se na “junačke pretke” pozivaju intelektualci, političari i običan puk, podsjećajući age i begove da je “njihovo prošlo”…

Poslije 500 godina klanja, silovanja, na kolac nabijanja… čudo da je iko pretekao. “Da smo ih 500 godina milovali, izlizali bi se”, što reče muftija Zukorlić.

Čudno je da je nakon pet vjekova ostalo toliko manastira, crkava… Još čudnije da jedan tako hrabar i slobodarski narod pola milenijuma provede u ropstvu? I da se prene tek kada osmanlijsko carstvo bude na zalasku…

S druge strane, na prostorima koje su zauzeli nakon Turaka, uglavnom nije ostao nijedan mezar, a o džamijama, tekijama, turbetima, šadrvanima, česmama… da ne govorimo. “Živi su zavidjeli mrtvima”…

Ne tako davni, neslavni događaji u Bosni pokazali su kako je lako sprovesti “istragu poturica”. U četvorogodišnjim ratnim dešavanjima, Srbi su, uglavnom, realizovali viševjekovni evropski standard CIUS REGIO, EIUS RELIGIO (Čija je zemlja, njegova je i vjera).

Po dolasku Turaka na ove prostore, ovdašnje plemstvo na čelu sa Crnojevićima je među prvima prigrlilo islam. Poznato je da je etničkih Turaka bilo jako malo, uglavnom nešto oficira i kadija. Da podsjetimo: i tada, kao i danas, ovdašnji muslimani su većinom braća po krvi sa svojim sugrađanima Njegoševe vjere! Ista ona braća kojoj, u pauzi između dvije “istrage”, katkad upućuju Šantićeve stihove: “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat’ k’o što ovo grije…”.

Starije generacije su u školama imale “Gorski vijenac” kao obavezno štivo. Učili smo stihove napamet, čak i one koji su nama upućeni, a mi se pravili neznaveni. Jednostavno svjesni realnosti da “Ako se neko njihov na trn ubo, u pjesmu su ga metnuli…” (Zuvdija Hodžić)

Ali, ostalo je u sjećanju stihova koje i dan- danas ponavljamo. Kao, recimo: „Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.“

Međutim, većina naših sugrađana drugog vjerozakona 90-tih godina prošlog vijeka nije smatrala spornim “ležanje zakona u topuzu”, pa su svesrdno podržali tadašnju velikosrpsku politiku i zdušno prihvatili ponuđeno oružje. Kaže se da, ako u pozorišnoj predstavi u prvom činu puška visi na zidu, u zadnjem činu će ubiti nekoga. Kod nas, koliko je poznato, oružje još nije opalilo, ali nije ni odloženo. Naša pozorišna predstava, očigledno, još nije stigla do zadnjeg čina.

Prebacuje nam se zbog nepristajanja na sindrom “ljubavi žrtve prema dželatu”?

“Vodeća ideja ‘Gorskog vijenca’ glasi da su domaći muslimani “zlo” i da ih treba iskorijeniti iz svoje sredine. Ova ideja nije nova; stav o muslimanima kao saradnicima okupatora je tradicionalno prisutan u domaćoj istoriografiji. ‘Gorski vijenac’ raspiruje mržnju prema muslimanima zbog njihove ‘lažne vjere” islama i ‘demonskog mesije’ Muhameda. Njegoš sukob između Srba i muslimana poistovjećuje sa kosmičkim dualizmom dobra i zla. Muslimani tako postaju oličenje zla (‘đavo’, ‘vrag’, ‘nekrst’,’guba’, ‘kuga’) koje treba istrijebiti.

U Bosni su muslimani ubijani uz gusle i Njegoševe stihove. Radovan Karadžić je dodjeljivao Orden Njegoša za “izuzetne zasluge” u borbi protiv muslimana. Mladić je oslobađao Srebrenicu od ‘Turaka’. ‘Gorski vijenac’ u Crnoj Gori uživa kultni status. (“Peščanik”- Političko čitanje ‘Gorskog vijenca’)

Koliko god da je dozlogrdilo svako malo prozivanje “poturica” i “izdajica pradjedovske vjere”, još otužnija je kakofonija crnogorskih manjina, ponajviše Bošnjaka, kako je upravo zahvaljujući njima, povraćena crnogorska državnost! Koiliko se bošnjački lideri uspješno bore za svoj narod, uglavnom je poznato i svodi se na šićardžijski, lični interes. Imajući u vidu aktuelnu situaciju i bošnjačku političku stvarnost, možda bi najbolje rješenje bilo da se Bošnjaci kolektivno deklarišu kao Turci! Bošnjačkim političkim liderima u Crnoj Gori ionako je bliži Istanbul nego Novi Pazar i Sarajevo. A i njihovim sugrađanima bi tada bilo srce na mjestu, mogli bi otvoreno da ih nazivaju onako kako to čine vijekovima: Turci! A i zgodno bi se uklopilo u Njegošev književni opus.