Na poziv Vlade u Bamaku, Francuska je 11. januara, u skladu sa rezolucijom 2.085 Vijeća sigurnosti UN-a, započela zračne napade na pobunjeničke ciljeve na sjeveru Malija, svoje nekadašnje kolonije. Francuska vojna intervencija katapultirala je ovu siromašnu i nerazvijenu zemlju, donedavno isticanu kao primjer uspješnog demokratskog društva u zapadnoj Africi, u središte svjetske pažnje. Intervencija je izazvala različite reakcije u svijetu, od odobravajućih do osuđujućih. Neki su je doživjeli i kao iznenađujuću, budući da je na čelu Francuske socijalistička administracija, kojoj nisu svojstveni vojni avanturizmi, pogotovo stoga što se i konzervativna francuska administracija 2003. odlučno suprotstavila američkoj invaziji Iraka u cilju svrgavanja režima Saddama Husseina, smatrajući je nezakonitom i neopravdanom.

Različiti pogledi na intervenciju

No, francuski ministar odbrane Jean-Yves Le Drian je izjavio da je cilj ove vojne intervencije u Maliju humanitarne i sigurnosne prirode. Profesor Mathieu Guidere sa Univerziteta Toulouse tvrdi da bi u odsustvu francuske intervencije Mali već odavno pao u ruke ekstremista. Abdelkader Abderrahmane, sa Instituta za sigurnosne studije u Addis Ababi, pak, zagovara nužnost uspostave dijaloga sa pobunjenicima, uzimajući u obzir njihove legitime zahtjeve. Međutim, Berangere Rouppert, ekspert za zapadnu Afriku, iznio je potencijalne rizike francuske intervencije koja, iako trenutno uživa podršku, može biti protumačena i kao neokolonijalni pohod. Protivljenje francuskoj intervenciji prisutno je i u susjedstvu Malija, što najbolje odražava fetva koju je potpisalo 39 uglednih imama u Mauritaniji, kojom se poziva na bojkot saradnje sa “okupatorima Malija”, a koju odobravaju i politički faktori Mauritanije. Pobunjenike čine različite etničke i ideološke skupine nezadovoljne marginalnim ekonomskim i političkim položajem i lošim tretmanom od strane centralnih vlasti. Eliminacijom pobunjenika, Francuska želi zaštititi i ojačati malijski režim, a potom pripremiti teren za ulazak mirovnih snaga Ekonomske zajednice zapadnoafričkih zemalja (ECOWAS), multilateralne regionalne organizacije osnovane 1975. radi promoviranja regionalne ekonomske integracije.
ECOWAS bi trebao osiguravati trajni mir i stabilnost na cijeloj teritoriji Malija, u čiju će svrhu Francuska i druge zapadne zemlje osigurati logističku, finansijsku i obavještajnu podršku. Aktuelni režim u Bamaku, koji Francuska želi po svaku cijenu održati na vlasti, nije demokratski izabran. Naprotiv, ustoličen je tek u aprilu prošle godine, nakon vojnog udara grupe mlađih oficira, koji su s vlasti svrgnuli demokratski izabranog predsjednika Amadoua Toumania Tourea, nezadovoljni učinkom njegove Vlade u suprotstavljanju pobunjenicima na sjeveru Malija.

Ko su pobunjenici i koji su im ciljevi

Pobunjenike čine različite etničke i ideološke skupine nezadovoljne marginalnim ekonomskim i političkim položajem i lošim tretmanom od strane centralnih vlasti. Pobunjenicima preovladavaju Tuarezi (ogranak sjevernoafričkih Berbera). Budući da su nekadašnje francuske kolonijalne vlasti u Africi iscrtale državne granice, ne vodeći pritom računa o legitimnim interesima i volji Tuarega, već prvestveno o svojim interesima, zahtjevi Tuarega nisu nelegitimni. Još od nezavisnosti 1960, Tuarezi su povremeno dizali pobune s ciljem uspostave nezavisne države Azawad. MNLA je sekularna politička organizacija koja se bori za nezavisnost i njeni zahtjevi u određenoj mjeri su legitimni. Sukob u Maliju stoga, motiviran je povijesnim, socioekonomskim, međuetničkim, a odnedavno i religijsko-ideološkim faktorima. Tuarezi su politički organizirani pod okriljem Nacionalnog pokreta za oslobođenje Azawada (MNLA) koji je 2012. unilateralno proglasio nezavisnu državu Azawad, koja obuhvata 60 posto malijskog teritorija. MNLA je sekularna politička organizacija koja se bori za nezavisnost i njeni zahtjevi u određenoj mjeri su legitimni, obzirom na činjenicu da malijski režim nikada nije ispoštovao dogovor postignut 1990. između režima i pobunjenika. Pomenuti sporazum podrazumijevao je demilitarizaciju sjevera, uključivanje pobunjenika u regularnu vojsku Malija i ozbiljne korake ka ekonomskom ujednačavanju siromašnog sjevera sa daleko prosperitetnijim jugom zemlje.

Katalizator sukoba u Maliju

Politička situacija u Maliju vremenom se dodatno usložnjavala, naročito nakon pada diktatorskog režima Muammara Gaddafija u Libiji. Naime, veliki broj Tuarega bio je angažiran u Gaddafijevim vojnim jedinicama, a aktuelni vojni zapovjednik MNLA-a Mohamed Ag Najim bio je visoki oficir njegovog režima. Ciljevi Ansar al-Dinea i AQIM-a, za razliku od MNLA-a, nisu uspostava nezavisnosti Azawada već, navodno, implementacija šerijatskih principa i islamske vladavine na teritoriji cijelog Malija. Padom Gaddafija, veliki broj Tuarega napušta Libiju i vraća se u Mali, gdje premješta ogromnu količinu naoružanja. Ratnu prekaljenost povratnika sa libijskih ratišta i oružje, MNLA je upotrijebio u borbi protiv snaga centralne Vlade u Bamaku. Situacija postaje još zamršenija ulaskom radikalnijih grupa Ansar al-Dine i Al-Kaide islamskog Magreba (AQIM) na područje Malija, koje su uspjele kooptirati MNLA, nametnuvši mu svoje ideološke ciljeve. Ciljevi Ansar al-Dinea i AQIM-a, za razliku od MNLA-a, nisu uspostava nezavisnosti Azawada već, navodno, implementacija šerijatskih principa i islamske vladavine na teritoriji cijelog Malija. Nakon sklapanja saveza između MNLA-ai Ansar al-Dinea, a uz finansijsku potporu AQIM-a, ove dvije prethodno suprotstavljene grupe složile su se oko proglašenja “Islamske Države Azawad”, što nisu prihvatile članice ECOWAS-a. Potom je Vlada u Bamaku zatražila francusku vojnu intervenciju, a kako bi spriječila uspostavljanja takve islamske države na sjeveru Malija, odnosno, kako ona ne bi bila iskorištena kao baza za izvođenje terorističkih napada u Africi, ali i evropskim zemljama, čega se posebno pribojava Francuska. Nužno je što prije pronaći pravedno i mirno rješenje u odnosima između sjevera i juga Malija, jer u toj socioekonomskoj nejednakosti leži ključni uzrok etničkih sukoba i neprijateljstava kao i političke dezintegracije.

Neki analitičari vjeruju da su pomenute organizacije, koje eksploatiraju islamski predznak, zapravo kreacija alžirske, pa čak i zapadnih obavještajnih službi, a s ciljem političke destabilizacije regiona. Na ovakav zaključak ukazuje veza između Alžirske obavještajne službe, koja duže vrijeme kultivira bliske odnose sa Iyadom Al-Ghalijem, vođom Ansar al-Dinea, kao i sa rukovodstvom AQIM-a. Otuda postoji ozbiljna opasnost, što opravdano ističu analitičari Međunarodne krizne grupe, da se konflikt u Maliju počne posmatrati isključivo kroz prizmu “borbe protiv međunarodnog terora”, potiskujući u drugi plan legitimne političke zahtjeve Tuarega. Stoga je nužno što prije pronaći pravedno i mirno rješenje u odnosima između sjevera i juga Malija, jer u toj socioekonomskoj nejednakosti leži ključni uzrok etničkih sukoba i neprijateljstava kao i političke dezintegracije. Uprkos deklariranim razlozima francuske vojne intervencije u Maliju, koja sa stanovišta međunarodnog prava ima legitimitet i koja je, kako Francuzi tvrde, humanitarnog karaktera i u cilju jačanja države i eliminacije terorizma koji prijeti destabilizacijom, ne samo Malija već šireg zapadnoafričkog regiona, postoji mogućnost tumačenja te intervencije i kao neokolonijalnog rata.

Azawad – novi Vijetnam

Na takvu opasnost ukazao je i bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, koji je nedavno aktuelnom predsjedniku Hollandeu skrenuo pažnju na to da intervenciju ograniči isključivo na pružanje podrške afričkim snagama kako ona “ne bi bila doživljena kao neokolonijalni rat”. Neki analitičari upozoravaju na opasnost da bi Azawad mogao postati novi francuski Vijetnam u zapadnoj Africi, čiji bi neuspjeh mogao potaknuti direktno uključivanje najveće vojne sile svijeta – Sjedinjenih Država. Međutim, ako se uzmu u obzir nepovoljne ekonomske i finansijske prilike u Francuskoj, kao i Evropi općenito, i ako se stvari pogledaju kroz prizmu njene ovisnosti o uranu kojim obiluje Niger, susjed Malija, moglo bi se pretpostaviti da je jedan od ciljeva francuske intervencije prevashodna zaštita njenih ekonomskih interesa u zapadnoj Africi. U slučaju da dođe do destabilizacije ovog područja, primarni izvor urana, koji francuska nuklearna industrija koristi u proizvodnji čak 60 posto električne energije, mogao bi doći u pitanje. No, i sam Mali obiluje nalazištima urana, ali i dijamanata, zlata i nafte. Mali je poznat kao treće najveće nalazište zlata u Africi, nakon Gane, a na drugom je mjestu u svijetu po količini litijuma, rijetkog metala nezamjenjivog u nuklearnoj industriji, a posebno značajnog u izradi kompjutera, mobilnih telefona i drugih elektronskih uređaja. Otuda ni u kom slučaju ne treba potcijeniti mogućnost da se Francuska želi dokopati ovog vrijednog bogatstva u zapadnoj Africi. I SAD daje punu podršku francuskoj intervenciju u Maliju. Njeni su avioni pomogli u prebacivanju francuskih trupa u Afriku. Stoga, Amerika ulogu Francuske u Maliju, koja tamo ima i svoje strateške interese, smatra sastavnim dijelom “globalne borbe protiv terora”.

Poređenje s Afganistanom

U tom kontekstu, situacija u Maliju se poredi sa onom u Afganistanu, s obzirom na gotovo identične ciljeve zapadnih sila u dvjema državama, kao i sličan ideološki profil njihovih oponenata. Neki analitičari upozoravaju na opasnost da bi Azawad mogao postati novi francuski Vijetnam u zapadnoj Africi, čiji bi neuspjeh mogao potaknuti direktno uključivanje najveće vojne sile svijeta – Sjedinjenih Država. Ako se uzme u obzir da je intervencija NATO-a u cilju svrgavanja režima u Libiji indirektno potakla pubunu na sjeveru Malija, a potom i francusku vojnu intervenciju, postavlja se pitanje da li je svrgavanje Gaddafijevog režima ustvari bio uvod u širi projekat uspostavljanja zapadne hegemonije u resursima bogatoj zapadnoj Africi, pod paskom “globalnog rata protiv terora”, u kojem Francuska, podređena imperativima koje diktira globalni hegemon – SAD, igra tek sporednu ulogu.

Autor: Osman Softić