Nećemo zaboraviti zločine počinjene u naše ime

Povodom Dana nezavisnosti, u organizaciji Anime i učešće organizacija : Bona Fide, Liga žena glasača, Snažna mama, Xeggar, NVO Broj19, HRA- Akcija za ljudska prava, Udruženje za razvoj civilnog društva i aktivisti/kinje koje su uključene u inicijativu Ženski sud- feministički pristup pravdi, posjećena su mjesta zločina koji su se desili tokom ratova 90-tih godina prošlog vijeka.

22. maja 2014. godine Centar bezbjednosti u Herceg Novom djeluje avetinjski prazan. Nema ni onog tradicionalnog gostoprimstva po kom je Crna Gora poznata, pa se čak domaćin nije udostojio ni da dočeka goste i pozdravi ih riječima dobrodošlice, makar kurtoazno.
S proljeća 1992.godine, u istom objektu se nalazio Sabirni centar za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica. Prema zvaničnim podacima crnogorskih državnih organa, uhapšeno je i deportovano 83 izbjeglice iz BiH, dok relevantni istraživači tvrde da je odvedeno njih 143: 105 Bošnjaka, 33 Srbina i 5 Hrvata. Od deportovanih Bošnjaka preživjelo je njih deset. Tek 2005.g. pokrenuta je istraga, ali su okrivljeni oslobođeni odgovornosti.
I ove godine u spomen žrtvama položeno je cvijeće i o zločinu čija uvertira se dešavala upravo na tom mjestu ukratko je govorila Ervina Dabižinović, a potom je dežurnom službeniku CB-a uručeno nekoliko primjeraka ’Mape zločina’.

Istog dana, postavljeno je cvijeće i natpis „Nećemo zaboraviti“ i ispred napuštenog vojnog objekta u Morinju. Na zakatančenoj kapiji tabla sa natpisom „Čuvaj se psa“. Pitamo se da li se tu nalazila i 1991.-1992.godine, kada je u svojevrsnom Sabirnom centru oko 300 zarobljenika iz Dubrovačke regije podvrgavano mučenju i neljudskom postupanju.

Dok Ljupka Kovačević iznosi podatke o ovom zločinu, sablasno mjesto nekadašnjeg logora predstavlja nestvarni kontrast u odnosu na elitni turističko-ugostiteljski objekat „Ćatovića mlini“ u neposrednom susjedstvu…

Narednog dana, iz Pljevalja nakon jednoipočasovne vožnje stižemo u Bukovicu, gdje je 1992.- 1993. godine vršen zločin nad nedužnim muslimanskim življem, usljed čega je i došlo do njihovog iseljavanja. U tom periodu ubijeno je 6 lica, oteto 11, oko 70 osoba podvrgnuto fizičkoj torturi, zapaljeno najmanje 8 kuća, džamija, 90 porodica sa 270 članova protjerano. Sve kuće su opljačkane i demolirane. Cvijeće i poruka „Nećemo zaboraviti Bukovicu“, položeni su na mjestu gdje su najbliže komšije 1993.g. zvjerski likvidirale Đogo Džafera, a spomen- obilježje mu kasnije podigla supruga sa djecom.

Tu je i Jakub Durgut koji svjedoči o dešavanjima iz tog perioda, o čemu je nedavno napisao i knjigu. Osim sjećanja, jedini svjedok tih nemilih događanja je ta djelimično polomljena spomen-ploča.
Treba podsjetiti da je visoki funkcioner Uprave policije Crne Gore i savjetnik crnogorskog predsjednika Vujanovića za NATO integracije, Veselin Veljović, u pomenutom periodu vršio dužnost komandira policije u Pljevljima. Danas tvrdi da na tom području nije bilo niti jednog slučaja koji bi se mogao okarakterisati kao ratni zločin!?

U povratku nas zaustavlja policija. „Rutinska“ kontrola, a Ervina koristi priliku da im uruči Mapu zločina.

Istog dana, u rožajskom hotelu „Aldi“ blizak susret sa svitom SDP-a, čijem lideru i aktuelnom predsjedniku Parlamenta, Ervina oštro prebacuje zbog indiferentnog odnosa prema zločinima počinjenim u novijoj crnogorskoj istoriji.

Dok nevoljno uzimaju Mapu zločina, sjedeći za bogato ukrašenim stolovima sve sa servisima za ručavanje oslikanim crvenom ružom, pravdaju se da su oni već ranije bili u Kaluđerskom lazu…
Malo kasnije, stižemo u rožajsko selo Kaluđerski laz, gdje je 1999.godine ubijeno 22 osobe albanske nacionalnosti izbjegle sa Kosova, među kojim je bilo žena i djece.
Advokat Velija Murić, pravni zastupnik oštećenih i veoma dobro upoznat sa pomenutim zločinom, podsjeća na očiglednu opstrukciju tužilaštva i vlasti u Crnoj Gori, imajući u vidu da su svi okrivljeni dobili oslobađajuću presudu.

Prisutno je i nekoliko mještana koji emotivno govore o tim nemilim danima.

Ispred obližnje kolibe, na kojoj nas poster Bošnjačke stranke podsjeća na aktuelne izborne aktivnosti, malena Medijana sa svojim mlađim bratom možda jednog dana bude nastavila da prenosi uspomenu na te nevine žrtve.

U predvečerje stižemo u Murino, gdje je 1999.godine u bombardovanju aviona NATO-a poginulo šest civila, od kojih troje djece. Dočekuje nas nekolicina mještana koji su tada izgubili svoje najmilije.

Jedan od njih rezignirano kaže da je „Murino crnogorske Markale“ (aludirajući na bombardovanje sarajevske pijace, kada su izginuli brojni civili). U vrijeme bombardovanja u Murinu se nije nalazila ni jedna jedinica vojske niti vojni objekti. Mještani se i danas s pravom pitaju da li, s obzirom na odnos aktuelne vlasti, Murino zaista predstavlja dio Crne Gore? Čak su i spomen-obilježje posvećeno žrtvama, podigle institucije susjedne države. Da li se aktuelni režim možda boji da bi podsjećanje na nevine žrtve iz Murina, moglo negativno uticati na njihovo zalaganje za ulazak u NATO alijansu?

Iako je javnost blagovremeno obaviještena o obilježavanju gore navedenih zločina, niko od predstavnika medija nije pokazao interesovanje za ova dešavanja. Dvodnevna maršruta obilaska mjesta zločina i odavanje počasti žrtvama, bila je duga oko 1000 kilometara…

„Mir se ne postiže završetkom rata ili oružanog sukoba niti sklapanjem mirovnih sporazuma, već je mir stalni proces usmjeren ka iskorjenjivanju rata i uzroka rata, kao i ostvarivanje sigurnosti i bezbjednosti za sve.“