Ovih dana sve više se zahuktava kampanja crnogorskih vladara, sa ciljem da ispune makar jedno od obećanja- ulazak u NATO! Na tom planu se maksimalno koriste državni resursi, iako sve ankete pokazuju da podršku ulasku u NATO pruža znatno manji broj crnogorskih građana nego što je potrebno. Opozicija je uglavnom nemušta, a neki od njih, očekivano, najavljuju „punopravno članstvo NATO-a kada Demokratski front dođe na vlast“!?
Pored prisustva sijaset raznih stručnjaka i lobista, da je invazija već odavno počela govori nam i „radionica u oblasti odbrambenih i vojno-obavještajnih poslova, koja se realizuje u saradnji sa Komandom Američkih snaga u Evropi (US EUCOM), ambasadom SAD u Podgorici i Ministarstvom odbrane CG…, a u kojoj će učestvovati „predstavnici ANB-a, MUP-a, policije, Vojske CG i Ministarstva odbrane…“. Ovo je očigledan nusprodukt otvorenih prijetnji koje nam šalju lideri režima, gdje su za koplje ispred ostalih predsjednik parlamenta i predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić i njegov partijski kolega i aktuelni ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević.
U pro-atlantske aktivnosti uključeno je i sijaset diplomatskih predstavnika akreditovanih u našoj zemlji, među kojima prednjače turske diplomate koje usrdno pružaju svu logističku i drugu pomoć crnogorskim vlastodršcima kako bi ubijedili svoje građane u neophodnost pridruživanja NATO savezu. Time prvenstveno doprinose pridobijanju crnogorskih građana islamske vjeroispovjesti, šaljući im poruku da je članstvo Turske u NATO-u dovoljna potvrda za pozitivan stav prema istom. Čak se potenciraju i budući ekonomski benfiti, pa se tako, na primjer, navodi da će „aerodrom u Beranama oživjeti ako Crna Gora uđe u NATO…“ Posrnuloj crnogorskoj ekonomiji turski privrednici se predstavljaju kao najznačajniji partneri.

Međutim, ako se osvrnemo malo u prošlost vidjećemo da je i Turska u NATO savez ušla isključivo „zahvaljujući“ vojnoj hunti koja je koliko do juče stvarno vladala državom Kemala Ataturka. Jer, ukoliko bi se pitanje članstva postavilo na referendumu, sasvim je izvjesno da bi turski narod ogromnom većinom glasao protiv. U takvo raspoloženje se možete uvjeriti i na sporadičnim protestima širom Turske, a ogorčenost je naročito vidljiva na skupovima podrške palestinskom narodu, kao i narodima Iraka, Avganistana i Sirije.

 

 

 

U licemerje NATO zvaničnika turski narod kao i cjelokupna međunarodna javnost su se mogli uvjeriti krajem maja 2010. godine kada su izraelske vojne snage izvršile stravičan napad na humanitarnu međunarodnu flotilu koju je činilo osam brodova. Cilj međunarodnih aktivista bio je razbijanje pomorske blokade Gaze i pružanje materijalne i moralne podrške za preko 1,5 miliona stanovnika najvećeg koncentracionog logora u svijetu. Epilog tog napada bio je devet ubijenih aktivista turske humanitarne organizacije IHH i preko 50 povrijeđenih. Iako su ubijeni bili turski građani, NATO saveznici nijesu ništa preduzeli tako da je čak i izvinjenje Izraela uslijedilo tek nakon tri godine!

Pravi pokazatelj defetizma NATO-a na čelu sa Amerikom, jeste i primjer Kipra. Naime, 2004.g. je sproveden referendum o ujedinjenju. Isti je prošao na turskom dijelu ostrva, ali građani grčkog dijela nijesu izglasali ujedinjenje. I, šta se dešava: grčki dio Kipra biva nagrađen ulaskom u Evropsku uniju! Ovo je izvanredan primjer kako funkcioniše Evroatlantski savez, imajući u vidu da su i Grčka i Turska među njegovim najstarijim članicama.

Iako se Turska nedavno izvukla iz dužničkog ropstva MMF-a, njene obaveze kao članice Atlantskog saveza nijesu umanjene, jer SAD u Turskoj vidi najznačajniji faktor za disciplinovanje muslimana na Bliskom i Srednjem Istoku, sa posebnim akcentom na Balkan. Tako Amerika, navodno, blagonaklono čini „uslugu“ Turcima koji se u velikom stilu vraćaju na prostor „Meda i krvi“ (bal- med, kan- krv; tur.). Iako Turci slove za narod koji u svojoj dugoj istoriji nikada nije nikom robovao, njihovo vezivanje za NATO predstavlja neprijatnu epizodu.

„Fatih evlad“ („Fatihova djeca“) je naziv koji se koristio u osmanlijskom periodu za Bošnjake i značio je najveći stepen uvažavanja. Bošnjaci su to opravdavali svojom odanošću, hrabrošću i sposobnošću, a zauzimali su i najznačajnije položaje u carstvu. Međutim, aktuelna turska politika na Balkanu karakteristična je po tome što, makar po zvaničnim pokazateljima, pruža bezrezervnu podršku režimima zemalja nastalih na prostoru bivše Jugoslavije. Stoga, neki Bošnjaci više ne osjećaju njen „majčinski odnos“ (ne računajući „amin- efendije“ bliske vladajućim režimima u Srbiji i Crnoj Gori). Upliv turskih diplomata, osim u korelaciji sa državnim establišmentom, naročito je uočljiv kada je u pitanju Islamska zajednica. Tako imamo banalnu situaciju da ista ta politika u Srbiji podržava S. Ugljanina i R. Ljajića, kao i paravjersku tvorevinu na čelu sa Zilkićem, a ignoriše muftiju Zukorlića koji se jedini dokazao kao istinski borac za prava Bošnjaka i Albanaca. U Crnoj Gori, zvanični predstavnici Bošnjaka su sve vrijeme uz vlast koju snishodljivo podr(a)žavaju , a u takvoj podaničkoj i sluganjskoj politici aktivno ih slijedi i služi zajedničkim interesima rukovodstvo Islamske zajednice Crne Gore na čelu sa reisom Fejzićem.

Turska diplomatija u Crnoj Gori nastoji da im ništa ne poremeti odnose sa vladajućim režimom, pa je tako bila i razumljiva njihova nedavna usplahirenost kada je u štampi osvanula izjava turskog ambasadora da „Bošnjaci u Crnoj Gori nemaju adekvatan položaj…“

Kao jedine legitimne sagovornike u Crnoj Gori, turski diplomatski predstavnici vide samo u Bošnjačkoj stranci i Islamskoj zajednici, pa tako djeci i familiji njihovih funkcionera najčešće dodjeljuju i turske državne stipendije! Reagovanja s tim u vezi uglavnom nijesu urodila plodom, a službenici Ambasade i TIKA-e u Podgorici ostali su gluhi i na više predloženih projekata od nesumnjivog značaja za kulturno-istorijsku baštinu osmanlijskog nasljeđa.

U famoznom Ugovoru o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori, Turskoj Islamskoj zajednici je čak dodijeljena uloga arbitra! Ovaj Ugovor, pompezno potpisan prije dvije godine od strane tadašnjeg premijera Igora Lukšića i reisa Rifata Fejzića, u javnosti je ocijenjen kao marketinški, uz naglašavanje da se odnosi između države i vjerskih zajednica uređuju isključivo zakonom i u okviru Ustava. Pravni stručnjaci su takođe mišljenja da bi na Ustavnom sudu ovakav ugovor sigurno bio poništen.

Na početku ovog Ugovora se poziva na „Ustavom Crne Gore zajemčenu slobodu vjeroispovijesti, načelo odvojenosti vjerskih zajednica od države…“ a onda slijedi:
„Crna Gora garantuje pravo Islamskoj zajednici u Crnoj Gori da slobodno komunicira i održava veze sa islamskim zajednicama, institucijama i organizacijama u drugim zemljama, posebno uvažavajući istorijske veze sa Islamskom zajednicom u Republici Turskoj“ (čl.5).

„Islamska zajednica u Crnoj Gori će nakon izbora kandidata, a prije imenovanja reisa, o tome, na povjerljiv način, obavijestiti Vladu Crne Gore“. (čl.6)
„U slučaju donošenja naredbe za sprovođenje istrage o imamu ili drugom vjerskom službeniku zbog krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti Crne Gore će o tome prethodno obavijestiti Mešihat“. (čl.8)

„Crna Gora priznaje pravo islamskih vjernika da osnivaju udruženja, u skladu sa zakonodavstvom Crne Gore, uz prethodnu saglasnost Mešihata.“ (čl.16)

„Islamska zajednica u Crnoj Gori je saglasna da u slučaju eventualnog nastanka problema u rješavanju razlika unutar same zajednice, odnosno sporova unutar nje koje ona ne može riješiti, arbitražu vrši Islamska zajednica Turske, koja prijedlog rješenja na povjerljiv način dostavlja Vladi crne Gore.“ (čl.23)

Gore navedeni detalji ovog „istorijskog“ Ugovora su očigledan dokaz njegove jedinstvenosti, ali i pravne neutemeljenosti! Imajući u vidu prekrajanje i nepoštovanje Ustava IZ C. Gore od strane reisa Fejzića i njegovih saradnika, ovako nešto nas nije iznenadilo. Sa zakonskom regulativom Crne Gore i (ne)poštovanjem iste, takođe smo upoznati. Jedino nam nije jasno da predstavnici države čiji slavni predak je autor čuvene Ahdname , učestvuju u ovako nečemu!?

(AHDNAMA (tur. ahdname: političko jamstvo, povelja od arap. ‘ahd: jamstvo, obveza + perz. name: knjiga, pismo, dokument), povelja, obveznica kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru.)

Naime, ugovor ne može uticati na regulativu u oblastima poput krivičnog postupka, obligacionih odnosa, u oblasti obrazovanja, izvršenja sankcija, stvarnog prava, medija, udruživanja, socijalne zaštite i drugih oblasti. Takođe predstavlja ograničavanje ljudskih prava i sloboda vjernika koji bi svoja angažovanja htjeli da ostvare slobodno i samostalno bez odobrenja vjerskih zajednica.

Naravno, vladajući režim zdušno koristi ljudske resurse Islamske zajednice Crne Gore, pa se tako otvoreno agituje i sprovode izborne aktivnosti unutar džamija i među džematlijama. Osnivanjem Bošnjačke stranke, režimu više nije potrebno da vrši direktan pritisak na Islamsku zajednicu, stoga i nije jasan motiv da se ovakvim ugovorom do srži ogoli njihov odnos!?

13.02.2014.g./ 13.Rebiu-l-ahir 1435.H.