“Voda ljude privlači jer im je potreba za vodom zajednička, okuplja ih i zbližava. Ali ih, isto tako, i razdvaja, kao prepreka kontaktu dviju suprotnih obala. A ljudi, kolikogod da su se od najstarijih vremena koristili prirodnim tokovima rijeka i kao trasama za svoja kretanja, svoje potrebe ipak nisu mogli podrediti i ograničiti geofizičkim preprekama. A ukoliko je vodotok bio snažniji, utoliko je i prepreka bila veća… Stvorivši prvi, najjednostavniji most, ljudi sa suprotnih obala, koje su vodeni tokovi razdvajali, zbližuju se i sarađuju… (Dž. Čelić. M. Mujezinović: “Stari mostovi u BiH”)
“U neposrednoj blizini Bara, a i nešto dalje od grada, na reci Bunaru i na potocima koji se u ovu rečicu ulivaju postoji više mostova, od kojih neki iako bi ih, po oblicima i konstrukciji, bilo najlogičnije uvrstiti među objekte iz turskog doba, potiču još iz vremena mletačke dominacije…” (Đurđe Bošković: “Stari Bar”)
“Na najužem dijelu kanjona Rikavca- Bunara, ispod barskih Spila, nalazi se najljepši od svih barskih mostova. Visokog i elegantnog luka, naslonjen je na strme obale. Most od Turčina je dug oko 13,5 metara, a visina otvora je isto tolika…”
Nažalost, ljepotan o kom piše Željko Milović u knjizi “Bar s druge strane ogledala”, uništen je.
Ušće dviju rijeka sa dva prelijepa kamena mosta jedan naspram drugog, vijekovima povezujući put ka Turčinima s jedne, i Menkama s druge strane, bespovratno je uništeno. Sa Spilama u neposrednoj blizini i ostacima starog turskog vodovoda, koji je i dan-danas u funkciji, prije izgradnje (usuđujemo se reći) betonskih monstruma, bila je to prelijepa ambijentalna cjelina.
Prvo je izgrađen ružni, betonski most prema Turčinima i to tako da je potpuno zaklonio stari kameni most.
Ne ulazeći u svrsishodnost izgradnje tog novog mosta, s obzirom da je taj kraj faktički nenaseljen, pitamo se da li je bilo moguće drugačije rješenje? Da li se, recimo, sredstvima uloženim u izgradnju tog mosta, mogao sanirati stari most? I, gdje je u svemu tome lokalna samouprava, odnosno institucije za zaštitu kulturnih dobara i istorijskog nasljeđa?
Nedugo zatim, sagrađen je i novi, još veći, betonski most ka Menkama, koji je, takođe, u potpunosti zaklonio stari kameni most.
S tim u vezi, obratili smo se Upravi za zaštitu kulturnih dobara, upoznavši ih sa aktuelnom situacijom, ujedno interesujući se kakav je njihov stav po ovom pitanju…? Odgovor koji smo dobili svodi se, u suštini, na igru “gluvih telefona” između Uprave za zaštitu kulturnih dobara i Uprave za inspekcijske poslove…
Interesantno: javnost ćuti, nadležne institucije ćute… Zar smo svi zaista izgubili osjećaj za lijepo, kao i osjećaj odgovornosti za čuvanje onoga što su nam preci ostavili u nasljeđe?
Ili, da se zadovoljimo onom latinskom: “De gustibus non est disputandum” (“O ukusima se ne raspravlja”)!