Rijetko učen čovjek sa najboljom memorijom u Sarajevu Hfz. Mahmud Traljić davno ispriča:
„Nisam ni malo sujevjeran, ali u tri stvari potpuno vjerujem:
1. Mustajbeg Fadilpašić, sarajevski gradonačelnik, onog dana kada je potpisao da se veliko groblje Čekrčinica preda državi i da se otvori veliki park, isti dan silazeći niz basamake u opštini pao je i umro.
2. Mustajbeg Halilbašić, komesar u Vakufskoj direkciji, potpisao je da se turbe Ajnidedeta i Šemsidedeta prema Ali-pašinoj džamiji pomaknu za nekoliko metara da bi se proširila ulica. Taj dan rekao je Ahmedagi Novaliji: „Ahmedago, proširit će se Aleksandrova ulica. Danas sam potpisao da se uklone Ajnidede i Šemsidede za nekoliko metara.“ Isti dan za ručkom je umro kod kuće.
3. Hidajetbeg Kulenović, vršilac dužnosti direktora vakufske direkcije i član Naibskog odbora Ulema Medžlisa u Sarajevu potpisao je riješenje da se Veliko groblje na Vratniku ekshumira i da se na tom lokalitetu podigne osnovna škola. Isti dan na akšam u džamiju zakasnio je u džemat pa je klanjao na sofi pred džamijom. Pao je i umro.“
Organizirao snimanje izjave na kasetofon: I Riđanović (unuk Mustajbega Halilbašića). Kaseta pohranjena u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
Ovi podaci koje nam od zaborava sačuva rahmetli hafiz Mahmud u meni izazvaše bolne emocije. Naumpade mi moje Akovo, sadašnje Bijelo Polje. Odmah po završetku II svjetskog rata dvije porušene džamije sa mezaristanima u najužem centru grada. Umjesto Haznadar džamije izgradiše upravnu zgradu Elektrodistribucije, koja zahvaljujući liberalnom kapitalizmu postade privatno vlasništvo. Sada je stambena zgrada sa caffe-barom „Uskok.“ Čaršijsku džamiju u park. Rušenjem jedanaest mezaristana dobiše „državno zemljište“ na kojem izgradiše kuće za stanovanje komunističkih moćnika i nekoliko privrednih objekata. Medresu Ruždiju otetu agrarnom reformom u Zavičajni muzej. Desetine vakufskih dućana i stotine hektara najplodnije zemlje odoše u nepovrat. Na Dervovskom mezarju sud i tužilaštvo!? Samo u tom mezaristanu bilo je ukopano devet hadžija!!! Nedavno uz blagoslov IZ
Vakif i humanista Huzeir-aga Dervović je 1924. godine poklonio, predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije Nikoli Pašiću, nekoliko dućana u Solunu i desetine oka zlata, kako bi spasio sigurne smrti sedamdesetak zatočenih akovskih Bošnjaka.
oskrnaviše i nepovratno uništiše ćukovački mezaristan kako bi izgradili gasulhanu?! Vakufska dobra i porušene džamije u selima oko Akova se više nikog ne tiču. Džamiju u Radulićima koju su zapalili četnici 1943. godine tokom devedesetih godina prošlog vijeka opštinski moćnici u katasterske knjige upisaše kao crkvište. Mezaristani u Šahovićima i Pavinom Polju već godinama se vode kao privatni posjedi. Još se po šahovićkim šipražjima u koritu rijeke Ljuboviđe nailazi na bijele nišane. Utitahte koje još nisu propale i danas sasvim jasno ukazuju i svjedoče o mezarima Muslića, Hasanbegovića, Čokrlija, Babaića, Kaljića… iako je prošlo haman devedeset godina od genocida još su jasni kameni ostatci džamije i ostalih islamskih obilježja.
Sjetih se 10. novembra 2012. godine kada je predsjednik NVO br. 19 gospodin Mirsad Kurgaš pokušao na ćukovačkom mezaristanu postaviti spomen ploču najvećem dobrotvoru i humanisti južnog Sandžaka Huzeir-agi Dervoviću. Vakif i humanista Huzeir-aga je 1924. godine poklonio, predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije Nikoli Pašiću, nekoliko dućana u Solunu i desetine oka zlata, kako bi spasio sigurne smrti sedamdesetak zatočenih akovskih Bošnjaka. Zahvaljujući humanizmu i rahmetu Huzeir-age Dervovića, Akovo je spašeno šahovićkog scenarija i sačuvani su životi hiljada muslimana. Nažalost, takvom čovjeku se danas nezna mezar. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste činjenica da je ukopan u mezaristanu Ćukovac. Najvjerovatnije na mjestu gdje se sada nalazi benzinska pumpa. NVO BR. 19 već par godina pokušava postaviti spomen ploču u ćukovačkom mezaristanu kako bi sačuvali sjećanje na plemeniti čin Huzeir-age, ali Islamska zajednica iz Bijelog Polja ne dozvoljava postavljanje bilo kakvog obilježja takvom čovjeku. Žalosno je bilo gledati desetine policajaca kako u subotu 10 novembra t.g. po direktivi Islamske zajednice iz Bijelog Polja ne dozvoljavaju postavljanje spomen obilježja Huzeir-agi Dervoviću! Takav stav IZ i fabrikovan strah od strane crnogorske policije urodio je plodom tako da je pomenuti pokušaj ostao izolirani slučaj pojedinaca. Ipak za razliku od prošle godine kada policija nije dozvolila čak ni prilaz mezaristanu, ove godine Mirsad se uspio „probiti“ do ograde harema. Ono sa čime se civilizirani građani ponose i životima brane ograničenim dogmatičarima nanosi bol. Istina o Huzeir-agi Dervoviću se ne može ubiti. Vakufska dobra i u ostalim crnogorskim gradovima uglavnom zahvaljujući bošnjačkim „dušebrižnicima“ doživjela su sličnu sudbinu. Bilo je i u Sandžaku priča sličnih Mahmudovoj. Nažalost, sve su prilike da će ih i dalje biti. Bože, sačuvaj nas komformizma i mentalne ograničenosti.
Autor: Ibrahim Čikić