Izrugivanje realnosti

Na predavanju mr Zijada Ljakića, “Rukje, sihri, zapisi, hamajlije i talismani – naša stvarnost” u organizaciji NVO “Orijent”, prije par večeri, kao gost je bila najavljena i učenica barske Gimnazije, Amina Kuč. Međutim, obraćanje naslovljeno kao “Moj hidžab, moj izbor, moj život!”, Amina nije smjela svojim glasom da prenese prisutnima, ne zbog treme ili svojom voljom, nego prema “preporuci” onih prema kojima je sve uredu sa aspekta zakona, onih koji se “istrajno zalažu za poštovanje ljudskih prava i sloboda i to potpuno i dosljedno”…

Istih onih koji se slažu da je Amina slobodnom voljom odlučila da nosi hidžab i da niko nema pravo da ugrožava njeno ili bilo čije pravo, ali se ne slažu da se o hidžabu slobodno govori kao o farzu – strogoj dužnosti.

Sav ovaj jauk oko marame je, zaboga, samo “slučaj Amine Kuč”, te slučaj “pojedinaca iz uprave i kolektiva barske Gimnazije”.

Da zaključimo: politikantstvu ovdje mjesta nema. Ovo je “individualni slučaj” koji se kosi sa uobičajenom praksom. Svi imamo slobodu i svoja prava koja nam garantuje Ustav, Ugovor o saradanji, sporazum, te nekakvi dokumenti, ali ne smijemo da nosimo hidžab u bolnicama, naročito ne u porodilištima nakon porođaja (jer medicinska sestra ima pravo da nas raskubusa kako bi nam objasnila da “uniformu ostavimo za kod kuće”), ne smijemo na poslu (jer se pozivamo na vanredne razgovore iza zatvorenih vrata), ne smijemo u školi, ne samo barskoj Gimnaziji nego i šire.

A posebno i nikako ne smijemo da govorimo o hidžabu kao vjerskoj temi, čak ni na mjestu gdje je to očekivano i najavljeno, iako na svjetskom nivou podržavamo slobodu govora.

Realno, naše sestre bi se trebale sakriti i sabiti u džamijama, medresama i drugim islamskim objektima, iako je hidžab “zagarantovano pravo i slobodno se smije nositi u državnim ustanovama”. Uzaludan je pokušaj svođenja problema na lokalni nivo.

Sa upravom i kolektivom barske gimnazije nedvosmisleno se slaže i nastavnik u Osnovnoj školi “9. maj” u bjelopoljskom selu Sutivan, Idriz Hamzić, koji za ‘Dan’ kaže da do sada nijedna učenica nije dolazila u školu sa maramom na glavi.

“Propagiranju vjere u školskim klupama nema mjesta. Ko želi da se bavi vjeronaukom ili na bilo koji način za to ima sklonosti, neka se time bavi van škole i školskog dvorišta. Zato smo i ponosni da smo tokom svih godina postojanja sačuvali školu od bilo koje zloupotrebe u vjerske svrhe, sa bilo koje strane da dolazi”, kazao je Hamzić. Nažalost, nije sutivanski prosvjetitelj prvi ni jedini “veći katolik od pape”.

A pismo koje je pročitala voditeljica, a ne Amina, glasi:

Hidžab- moje pravo, moj izbor, moj život!

Bismillahir-rahmanir-rahim

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na Poslanika s.a.w.s, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve njegove sljedbenike do Sudnjega Dana!

Ja možda nisam neko ko je dovoljno stručan da priča o islamskim propisima, da tumači ajete i vjerodostojnost hadisa, ali ono o čemu mogu da vam pričam jeste kako je to biti musliman u društvu koje ne želi da budete to što jeste, već ono što oni žele da budete. Mogu vam pričati o ljepotama hidžaba, kako do njega doći..i kako vrlo brzo postane smisao vašeg života. Mogu vam pričati o svom traganju za vjerom i smirajem koji sam pronašla pod mojim hidžabom.

Više i nije tajna da živimo u iluziji  insceniranih događaja. Čudim se primjeru žene koja će, potaknuta propagandnom porukom kupiti neki proizvod, na primjer “Čaj za mršavljenje”, iako znamo da ne postoji takav ‘čarobni napitak’.

Vjerujemo svim plaćenim glumcima, plasiranim dezinformacijama i izrugujemo se svom osjećaju za realnost. Kao hipnotisani prihvatamo svačija iskustva i prijedloge. Dobro, šta nas je onda udaljilo od najrječitijeg izvora poruka? On plijeni našu pažnju čak i pri samom slušanju bez razumijevanja pravog značenja. Kako to izgubismo povjerenje u Izjavu Silnoga i Mudroga kada reče: ” Danas sam vam vjeru vašu usavršio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera”! Zar Onaj koji nas od ugruška stvara, zar On, Stvoritelj nebesa i zemlje, Silni, ne zna šta je najbolje za nas? Za svaku od nas? Svakome mi vjerujemo, samo Gospodara, čije je svjedočenje istinito, u laž utjerujemo. Svjedoci smo posljednjih godina, sve brojnijih propagandnih organizacija za zaštitu žena. Zanimljivo… ali zaboravljamo da je nama islam istu tu slobodu dao još prije više od 1400 godina! Onda kada je žena bila najviše ponižena, islam ju je uzdigao! Pa sestro, ti si kraljica! O unuko Muhammedova, razmisli! Ko je bila Muhammedova supruga? Nemoguće da si zaboravila pravkinju Hatidžu. Žena koja se uspijela izboriti za svoje mjesto u društvu, žena koja nijedno svoje dijete nije ukopala. Sebi je muža sama isprosila, a imetak svojim intelektom umnožavala! Svojom voljom i odlukom -islam za vjeru izabrala.

Ta plemenita žena je zaslužila selam od Kreatora svemira, pa zar da nekog drugog uzmeš kao primjer? Zar postoji primjer žene kojom je Allah s.a.w.s. zadovoljan? Možete li mi, molim vas  objasniti, kako je to islam ženi uskratio slobodu? Kako je to Hatidža bila uskraćena? Čega? Ah,da… ponižavanja. Zaboravih. Šta je to Hava izgubila? Milostivi ju je stvorio onda kada je sve bilo spremno za njen dolazak. Bila je pošteđena svih poteškoća, stvorena tek onda kada su bili ispunjeni svi uslovi za njen lagodan život. I od tada se u islamu ništa nije promijenilo. Islam je obavezao muškarca da se brine o njoj, da se prema njoj najljepše ophodi. Pa gdje je tu ponižavanje žena? Na samrtnoj postelji, Muhammamed s.a.w.s. oporučio je muškarcima da se dobro brinu o ženama i izdvojio im je to kao nešto najbitnije. Žena je bila ta koja je nastanila časni hram u Mekki. Gdje se to još žena može pohvaliti da je u stopu praćena kao što je to Hadžera? Čijim je imenom ukrašeno cijelo jedno poglavlje Kur’ana? Kome je to Onaj u čijim se riznicama nalaze sva blaga ovoga svijeta zagarantovao pravo na imetak? Kome se to Allah obraća kao muškarcu? Zbog koga su to spušteni oslobađajući ajeti? Zbog koga? Zbog žene! Sve zbog nje! Sestro moja,osjećaš  li se ponosno? Možeš li da osjetiš sreću? Ti si kraljica islama i ne odbacuj ovu činjenicu! Ne budi samo lutka u izlogu, za reklamu! Ti si, sestro moja, mnogo vrjednija! Zbog tebe se nižu retci poezije! Suprug ti je dužan da ti privrjeđuje, djeca da ti se pokoravaju a braća da te posjećuju… Sestro, ne traži lijeka od onih koji ne umiju da te cijene! Ne traži pomoć od onih koji te samo koriste za svoje svrhe! Ne zavaravaj se! Šta misliš, kakav scenarij za tebe imaju? Za sva prava za koja se žustro zalažu svi ovi borci za ravnopravnost žena, mila, ti si to imala još u vrijeme Poslanika s.a.w.s. onda kada ti je određivao posebne termine za podučavanje, kada ti je omogućio da izlaziš u javnost za Bajram, kada ti je omogućio ulaganje sopstevnog imetka u sopstveni biznis, a da pri tom nisi dužna da trošiš na svoju porodicu! Lažu ako ti kažu drugačije! Žele da im plešeš na zabavama, da im služiš u avionima, da odmore oči kada te vide obnaženu na plakatima. Eto to oni žele! Ne zavaravaj se! Puno više vrijediš od toga. Tvoj hidžab je mnogo više od komada platna. Ako prikrije tvoju ljepotu ne znači da te ostavlja bez nje. Ne! Ona je i dalje tu, samo daleko od očiju smutljivaca i bezvrjednjaka. Ne zadovoljavaj svoju žensku sujetu, jer ko su oni, mila? Najniža sorta koja ne poštuje ni svoje majke, sestre, pa kako će tebe?  Ako se pobuniš, bićeš ponižena, pa za koga si se ti to uljepšavala, mila? Opet se vraćamo na onu priču o slobodi izbora. Ne shvatam kad mi kažu da nisam slobodna jer sam pokrivena. Pretpostavljam da se čovjek može prisiliti na mnoge stvari, ali ga ne možete prisliliti da vjeruje. Vjera je naš lični izbor, izbor svake od nas da budemo pokorne Kreatoru svemira. Znam da je teško, sestrice, ali vrijedi, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša. Možeš biti kraljica, kraljica svih hurija!

Ali, nije to sve. Aminin hod po mukama propratilo je i pisanje Izjave.

Izjave date u sudu? Ili izjava za medije? Ili izjava u policijskoj stanici?

Ne. Ovo je “izjava za direktoricu gimnazije “Niko Rolovic” u Baru”, za vrh jedne škole, tačnije državne ustanove.

“GIMNAZIJA “NIKO ROLOVIĆ” BAR

n/r direktorici MARIJI ĐONOVIĆ

Poštovana direktorice,

U nekoliko navrata, kada sam bila kod Vas, kazali ste mi da treba da Vam napišem izjavu zašto sam stavila maramu na glavu, ili zašto sam se pokrila, odnosno zašto se oblačim ovako kako se oblačim.

Moram da priznam da mi nije bilo jasno šta znači izjava, ali sam to prihvatila kao domaći zadatak, i to domaći zadatak koji mi je zadala direktorica – naučit ću šta znači izjava i napisat ću, odlučih. Što sam se više informisala, shvatala sam da se izjava traži od onih koji su učinili nešto loše ili se eventualno sumnja da su učinili nešto loše, i tek tada mi postaje jasno da i Vi mislite da ja radim nešto što je loše. Zato sam dio zimskog raspusta iskoristila kako bih Vam pojasnila svoje shvatanje života.

Poštovana direktorice, sigurna sam da znate, da se ovih dana navršava devet godina od, za Crnu Goru teške tragedije, kada se dogodila željeznička nesreća u kojoj su među poginulima bili moja majka i moj brat, teške za državu a šta da kažem za mene! Čujem, poneko kaže devet godina prođe za tren, a poneko da jako sporo. Mislim da su u pravu i jedni i drugi! Čini mi se da je koliko juče bilo, kad sam se igrala sa svojmi bratom, kako smo radosni, nasmijani…, kako nas majka toplo, nježno, onako kako to samo majka može, zagrli, poljubi, ispriča poneku priču. To njeno, uvijek vedro i nasmijano lice, brižljivo oivičeno perfektno čistom maramom…, sve to kao da je juče bilo. S druge strane odgovore na pitanja koja sam stalno postavljala sebi, i na koja dugo vremena nijesam mogla dobiti odgovor, zašto se to baš meni desilo, zašto, zašto, …trajala su vječnost. Od svih dobijenih odgovora i objašnjenja, jedino objašnjenje koje me je smirilo i zadovoljilo, jeste ono koje sam dobila u vjeri, odnosno vjera je ta koja mi je najkompletnije objasnila stanje i čije objašnjenje mi je donijelo potpuni smiraj.

Dakle, sve je počelo još davne 2006. godine, ( ili juče 2006. godine), kada sam, kao i što rekoh, nakon majčine smrti, pronašla utočište i smiraj u vjeri. I hvala Bogu na tome. Jer vrlo lako sam mogla krenuti putevima droge, alkhola i depresije, kao jedan dio mojih vršnjaka, koji su eto, po nekim drugim standardima, za mene neprihvatljivim, ‘slobodni’! Još od tada u meni sija pramen čežnje za maramom. Kako je vrijeme prolazilo ta želja je bila sve jača, željela je izaći iz mene, nije moglo više da se potiskuje, suviše jaka želja pobijedila je u meni svaki strah od komentara koje bi moja odluka mogla izazvati. Ta želja je bila jača od svake prepreke.
Uopšte ne sumnjajući da će moj način oblačenja izazvati toliku pažnju, odlučila sam da prvo Vas informišem o svojoj namjeri, i to sam učinila 05.11.2014. godine. Tog jutra sam bila najsrećnija osoba na svijetu – jer napokon, želja koju sam pažljivo gradila u sebi sve ove godine, će biti ispunjena. Sigurna sam bila da će te me razumjeti, i očekivala sam da će te moju odluku prenijet profesorima kako bi je pravilno objasnili mojim drugarima. Iskreno, ništa drugo nisam očekivala. Nakon razgovora sa Vama, postalo mi je jasno da sam izgleda “previše” očekivala, da baš stvari ne stoje tako kako sam ja zamišljala, ali sam ipak prihvatila da se ne zabradim odmah. Bila sam jako tužna, prosto nisam mogla da vjerujem da će moja marama na samom startu naići na bilo kakve prepreke.

01.12.2014, napokon sam to uradila  stavila maramu i otišla u školu. Smirena, srećna, zadovoljna! Da, bilo je neprijatnih pogleda, ali to sam i očekivala. Sve je sa društvom prošlo normalno, kao i sa profesoricom biologije. Drugi čas bio je čas psihologije kod moje razredne.Taj pogled i taj razgovor, pamtit ću do kraja života.Tako hladan i neprijatan, čak i ljutit ton osjetio se u svakoj riječi. Utorak 02.12.2014. godine, desilo se nešto što zaista nisam mogla ni da pretpostavim. Profesor matematike, kojeg izuzetno poštujem, izbacio me sa časa kao najgoreg nasilnika, vrijeđajući moj postupak pred cijelim odjeljenjem. Te nedelje više nisam išla u školu, jer ste mi sugerisali da ne dolazim dok ne dođe odgovor iz ministarstva da li ja imam pravo pohađati nastavu tako odjevena. Dani su prolazili a ja nisam prisustvovala časovima matematike. Razgovori sa Vama sve su mi teže padali. Umiješala se i Islamska zajednica i Bošnjačka stranka. Oni su pričali sa Vama u više navrata. I oni su obećala da će se situacija promijeniti.Ali, zar je zaista bilo tako? Već u četvrtak 10.12.2014. godine, izbačena sam sa časa fizike uz izgovor profesorice da želi prema svima da bude jednaka, i da joj svi budu jednaki. A onda i u utorak 23.12.2014 i sa časa fizičkog vaspitanja, iako je u to vrijeme već stigao pozitivan odgovor od ministarstva. Obećali ste da ćete dati sve od sebe da se osjećam dobro i nediskriminisano, na čemu sam Vam zahvalna. Vjerujem da ste uradili koliko ste mogli. Međutim i nakon toga me je profesor matematike opet 22.12.2014. godine ponovo napao pred cijelim odjeljenjem, namećući mi osjećaj krivice zbog toga jer se njegovi principi ne slažu sa mojim odlukama, koja ni u najmanju ruku nisu bila nemoralna i neplemenita. Upalio je vatru u mom odjeljenju – sa kojima ranije nisam imala nikakvih problema, i narednih nekoliko dana trpjela sam svakakve uvrede, upozorenja i mržnju jer će nas ostaviti zbog mene jedne. A vi sve ovo opravdavate njegovim dugogodišnjim stažom… Možda je to u redu, ali ja ipak ne razumijem.

Ne razumijem kad mi se kaže da je moje oblačenje vjersko djelovanje u školi!? Za mene je vjera sistem življenja, način života, način ophođenja prema sebi i prema svemu oko sebe. Ja vjerujem da me između ostalog i takvo oblačenje čini srećnom i zadovoljnom. Ako neko nosi mini suknju, to je njegova vjera, vjeruje da mu je tako bolje, bolje se osjeća u takvoj odjeći, to meni ne smeta, ne smeta ni okolini, i ima pravo na izbor. Da li se meni uskraćuje pravo na izbor, da li ja imam ista prava kao i drugi koji sami biraju kako će se oblačiti? Zaista ne razumijem! Ja nikoga ne nagovaram da se oblači kao ja, nikoga ne ubjeđujem!

Ne razumijem kad mi se kaže da nisam slobodna zato što sam zabrađena!? Pretpostavljam da čovjeka možete prisiliti na sve, ali ga ne možete silom natjerati da vjeruje, vjerovanje morate sami izabrati, to je lični izbor svakog pojedinca. Koja je veća sloboda od one koju sami odaberete, bez ičije prisile, ne nanoseći pri tom nikome i ničemu nikakvu štetu, uz to trudeći se da budete koristan član društva i zajednice.

Da li moje oblačenje predstavlja vjersko obilježje? Vjerujem da jeste isto toliko, koliko i kod onih koji se drugačije oblače, drugačije ponašaju, drugačije reaguju, sasvim slobodno nose različite simbole u vidu nakita ili na garderobi u vidu slike, poruke i slično.

Mislite li, da ako vidite moj osmijeh na licu, da sam zaista srećna? Jesam, srećna sam jer jer imam svoju vjeru, sama sam je odabrala! Jesam srećna sam jer sam ispunila svoju vjersku dužnost! Jesam srećna sam jer sam ispunila svoju dugogodišnju želju.Ali, da li je moja sreća potpuna? Ne, jer me moji pojedini profesori ne razumiju. Šta mislite kako bi se Vaše dijete osjećalo u mojoj koži?Šta mislite, da je bilo lako gutati uvrede pred cijelim odjeljenjem, ostati nasmijan, i čuvati suze za kod kuće? Kad bi samo ljudi stavili ruku na svoje srce, i nikom drugom ne bi uradili ono što im nebi bilo drago da njima samima neko uradi, sve bi bilo drugačije. Molim se, da to Vaše dopuštanje profesorima da me tretiraju na ovakav način ne ostavi tragova na mojoj duši, molim se da mi srce ispuni ljubavlju prema svim ljudima, i da u mom srcu ne bude ni malo mjesta za mržnju, pa ni prema onima koji se prema meni ponašaju, diskriminatorski, netolerantno! Ali, želim još i ovo da Vam kažem, da koliko god se neko trudio da mi oteža moj put, ja sam ipak srećna u svojoj koži! I kad bih morala kroz sve ovo opet da prođem za rad mog cilja,prošla bih, jer znam da je veliki uspjeh ostati ono što jesi, u okruženju koje od vas zahtijeva da budete ono što ne želite biti. A ja želim biti zabrađena, zabrađena i obrazovana!

 

     S poštovanjem, Amina Kuč “

Koje dimenzije je dobio “Slučaj hidžab”, govori i činjenica da se čak i Bošnjačka stranka osjetila p(r)ozvanom da se obrati javnim saopštenjem s tim u vezi. Dajući deklarativnu podršku djevojčici sa hidžabom i čak prijeteći da bi “neko mogao krivično da odgovara zbog diskriminacije”. Nijesu slučajna ni potonja ogorčena reagovanja u vezi sa istupom BS-a: “Tzv. Bošnjačka stranka se kao zalaže za slučaj diskriminacije u barskoj gimnaziji, a zaboravila je na najmonstruozniji zločin u novijoj istoriji Crne Gore – zločin deportacije i ubistva BiH izbjeglica! Štaviše, tzv. Bošnjačka stranka je u koaliciji sa onima koji su direktno odgovorni za deportaciju. Gospodo, sve dok se ne procesuiraju odgovorni za zločine iz 90-tih, posebno zločin deportacije BiH izbjeglica, sve ostalo je farsa. Tražiti pravo na nošenje hidžaba i slična druga prava od strane tzv. BS, a ne tražiti odgovornost za poznate zločine iz 90-tih je licemjerstvo.”

Kompatibilan sa Saopštenjem BS-a je i stav Glavnog imama za Boku i Budvu, koji u intervjuu za Al Jazeeru, na kraju poentira:

“Moram reći da su odnosi Islamske zajednice i države na jednom zavidnom nivou, jer zaista reis Rifat ef. Fejzić čini toliko puno. Ne znam da je ikad dosad, pogotovo na tom prosvjetnom i ostalim poljima što se tiče islamske zajednice, neko toliko učinio. Tu je i medresa u Podgorici, druga se gradi u Ulcinju. Riješeni su i problemi nošenja hidžaba, ali i fotografisanja žena muslimanske vjere za dokumente. One se mogu fotografisati pod mahramom. Osim toga, kad je hrana u zatvorima ili vojsci u pitanju, strogo se vodi računa o tome da bude odgovarajuća za muslimane. Uopšte, saradnja je na jednom takvom nivou da ga čak mnogi osuđuju što je toliko prisan, što ne znači da je to na štetu, bilo države, bilo Islamske zajednice. No, to su oni koji ne mogu da gledaju dobro ili nečiji uspjeh. Ipak, to je jedan zavidan nivo i iznad je ovih ljudi u lokalnim upravama. Sve nas to ohrabruje, jer državne vlasti čine sve da se osiguraju, ali i provedu i žive prava muslimana kao vjernika i građana u Crnoj Gori.”

Da ne bude zabune: ovo je panegirik istoj onoj ličnosti koja se kao gost medijske kuće u Crnoj Gori, pojavljuje kao “reis Fejzić” a onda odmah na početku vrši transformaciju u “građanina Fejzića”, demonstrativno skidajući ahmediju! I to u emisiji medija kojeg, zbog objavljivanja blasfemičnih karikatura kao i tendencioznog pisanja o islamu, bojkotuje sve veći broj muslimana.