9.novembra prije 86 godina započet je pokolj nedužnog muslimanskog življa u selima Šahovića i Pavinog Polja. Oko 2000 komšija Srba i Crnogoraca krenulo je da se osveti za pogibiju Boška Boškovića, načelnika kolašinskog okruga ( kog su, kako je nedvojbeno utvrđeno, likvidirale crnogorske komite). Pokolju je prethodilo razoružavanje muslimanskog stanovništva kao i igra sa taocima ( koji su takođe izmasakrirani) što govori o dobro planiranom državnom zločinu sa motivom etničkog čišćenja. Na najzvjerskiji način pobijeno je na stotine golorukih muškaraca, žena i djece. Tačan broj nikada nije utvrđen jer ovaj zločin nije procesuiran niti je vođena bilo kakva istraga. Najčešće se pominje brojka od oko 350 žrtava ( o čemu govori i Milovan Đilas u romanu “Besudna zemlja”) a procjenjuje se da ih je bilo preko hiljadu!
Poslije dvodnevnog masakriranja i bjekstva preživjelih, kako ništa ne bi podsjećalo na Muslimane, porušene su džamije a naziv mjesta Šahovići kasnije je prekršten u Tomaševo. Od tadašnjih 1580 muslimanskih domaćinstava nakon toga nijedno nije ostalo na tom području. Po istom scenariju po kom su bili uništeni Muslimani u Šahovićima i Pavinom Polju trebala je ista sudbina da zadesi i bjelopoljske Muslimane.
Uhapšeno je 45 najuglednijih Bjelopoljaca koje je trebalo likvidirati a potom nastaviti sa uništavanjem preostalog muslimanskog gradskog stanovništva među kojim je, potpuno zaplašenom i dezorijentisanom, već nastala prava panika. Jedan od najuglednijih Bjelopoljaca, Huzeiraga Dervović, uspio je da ubijedi glavnokomandujućeg oficira da ga oslobodi kako bi se u Beogradu sastao sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kraljevine SHS Nikolom Pašićem. Dervović uspijeva da izdjejstvuje oslobađanje zatočenih Bjelopoljaca uz obećanje da će svi Muslimani iz Bijelog Polja glasati za Pašićevu Radikalnu stranku i da će urgirati da i Muslimani iz drugih sandžačkih srezova učine isto samo da se ne dozvoli dalji pokolj sandžačkih Muslimana. Takođe je obećao da će raditi na iseljavanju Muslimana iz bjelopoljskog kraja u Tursku. Na narednim parlamentarnim izborima zaplašeni bjelopoljski Muslimani, kao i u drugim krajevima Sandžaka, strahujući od novog nasilja glasaju za vladajuću stranku. Nakon toga, Dervović se u Carigradu susreo i sa Kemalom Ataturkom koji je odredio jedno selo u Turskoj za preseljenje bjelopoljskih Muslimana ( do kog, makar ne u planiranom obimu, ipak nije došlo). Prisebni Huzeiraga Dervović uložio je mnogo da spasi narod. Prodao je sve svoje dućane u Solunu i nešto od imovine u Skoplju te predao Pašiću za spas muslimanskog naroda u Bijelom Polju, nastojeći da otkloni opasnost od prijetećeg pogromaškog uništenja Muslimana u tom kraju (gdje oni još zadugo neće naći mira, već će opet u strašnim danima četničkog genocidnog terora u Drugom svjetskom ratu doći do novih masovnih krvoprolića nedužnog muslimanskog stanovništva)* . Tragedija se nastavlja: na Šahovićkoj zemlji natopljenoj krvlju nedužnih i nakon bijega preostalih preživjelih Muslimana, oni koji su se naselili na njihovim napuštenim ognjištima uglavnom nijesu našli sreću. Crne hronike kazuju da nigdje na ovim prostorima u mirnodopskim uslovima u proteklih 8,5 decenija nije bilo toliko nesreća kao što je to slučaj u šahovićkom kraju! Bjelopoljci, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, trebali bi da makar jednom spomen pločom obilježe sjećanje na Huzeiragu Dervovića o kome se nažalost jako malo zna!
* ( H. Avdić; S Bandžović: “Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka”)