27.februara navršava se 21 godina od zločina u Štrpcima, kada je iz voza Beograd-Bar oteto 19 putnika, 18 Bošnjaka/Muslimana i jedan Hrvat, koji su potom zvjerski likvidirani od strane srpskih paravojnih jedinica.
Do danas, u Crnoj Gori nije postavljeno dostojno spomen-obilježje u znak sjećanja na ove žrtve, mada će nas vjerovatno i ove godine zvanični predstavnici Bošnjaka/Muslimana, kao i nekih političkih partija ubjeđivati u suprotno, polažući koji cvijetak na spomenik u podgoričkom parku na Pobrežju. Kolika je doza licemjerja u Crnoj Gori, možda je najbolji primjer upravo ovo spomen-obilježje. Postavljanjem prvobitnog idejnog rješenja spomen-obilježja, pokušala se zamaskirati istina i generalizovati odgovornost za zločin u kom su neposredno i aktivno učestvovali i neki od još uvijek aktivnih čimbenika ovdašnjeg režima. U tome su svojevoljno uzeli učešće i satrapi iz redova Bošnjaka/Muslimana, ushićeno podržavajući postavljanje ploče od pleksiglasa sa natpisom „Civilnim žrtvama ratova na prostorima bivše Jugoslavije 1991-2001 / Da se ne ponovi“. Međutim, ni nenametljivost i maksimalna diskrecija nije bila dovoljna da ovaj spomenik bude pošteđen od nasrtaja lokalnih vandala, pa se pribjeglo trajnijem rješenju postavljanjem kamene ploče sa jedva vidnim, tekstom prvobitnog sadržaja!?

Količina ovdašnje dosljednosti može se vidjeti i na primjeru ovog „velelepnog“ parka sagrađenog, kao i još neki u drugim crnogorskim gradovima (Bijelo Polje, Pljevlja, Berane…) na muslimanskom groblju. Sam čin raskopavanja tadašnjeg mezarja bio je dovoljno slikovit: uz „dužno poštovanje“ bagerima su obezglavljeni nišani ubacivani na kamione i potom odvoženi na lokaciju pored Cijevne, gdje se nalazi muslimansko groblje. Koliko god tadašnji čelnici Islamske zajednice nijesu imali volje i hrabrosti da se suprotstave skrnavljenju svog mezarja, njihovi potonji nasljednici nijesu našli za shodno da se ostaci tih nadgrobnih spomenika dostojanstveno tretiraju, pa se nakon toliko godina i danas nalaze u istom stanju kako su svojevremeno odbačeni.

Očigledno je da za tako nešto nije postojala volja a možda ni svijest, jer se i mnoge svjetske kolekcije tzv. lapidarijuma nalaze pod otvorenim nebom. Da upravo aktuelni čelnici Islamske zajednice nijesu dokazani borci protiv vehabizma, mogao bi se steći utisak da to ima veze s takvim njihovim odnosom prema nišanima.
Šalu na stranu, ovi spomenici predstavljaju neprocjenjivo blago sa kulturno-istorijskog aspekta i značajan izvor za etnologe, istoričare, lingviste…

U prilog tome govori i činjenica da se među polomljenim nišanima nalazi i jedan sa uklesanim ćiriličnim natpisom: ISABEG BOLJETINAC, R.1855, U.1916.G.

Prema podacima iz Vikipedije, „Isa Boljetinac (alb. Isa Boletini), čije pravo ime je Isa Šalja, rođen 15.01.1864. u selu Boljetinu kod Zvečana, umro 23.01.1916. u Podgorici, Albanac, jedna je od vodećih ličnosti gerilske borbe protiv vlasti Osmanskog carstva, Srbije i Crne Gore.
Godine 1878. pridružio se Prizrenskoj ligi sa samo 14 godina. Učestvovao je u bici kod Slivova aprila 1881. protiv otomanskog ekspedicionog korpusa za likvidaciju Lige.
Kada je Rusija otvorila konzularno predstavništvo u Mitrovici 7. maja 1902. godine i za konzula postavila Grigorija Ščerbina, Isa Boljetinac je zapretio da će biti zapaljena svaka srpska kuća, koja bude sarađivala sa konzulatom. Ruski konzul nije mogao da dođe u Mitrovicu dok Porta nije pozvala Isu u Istanbul.
Zbog sukoba sa Portom, Isa Boljetinac je 1903. deportovan u Istanbul, gde je ostao do 1906.godine. Kada je 1908. došao u sukob sa mladoturskim režimom, odmetnuo se. Od 1910. sprovodi gerilske akcije protiv vlasti Osmanskog carstva. Postoje navodi o tome da je učestvovao u otimanju zemljišta koje je pripadalo manastiru Visoki Dečani a čija je vrednost bila procenjena na oko 6.000 turskih lira. Učestvovao je 28.novembra 1912. u deklarisanju nezavisnosti Albanije u Valoni. Zajedno sa Ismailom Ćemalijem prisustvovao je konferenciji u Londonu 1913., koja je završena potpisivanjem Londonskog ugovora o miru kojim je formirana država Albanija. Boljetinac je ostao u Albaniji dok princ Vilhelm od Vida nije napustio zemlju, nakon čega se vratio na Kosovo i Metohiju.
Tokom Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata Boljetinac je predvodio albanski gerilski pokret (kačaci) u borbi protiv vojski Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore a zatim i vojski Austrougarske i Bugarske. U januaru 1916. ubijen je od crnogorskih vojnih vlasti u Podgorici, osumnjičen da je u dosluhu sa Austrijancima.
Godine 2004. Ibrahim Rugova dodelio mu je orden Heroja Kosova. Osnovna Škola u Orahovcu nosi njegovo ime a u njegovom rodnom mestu postoji “Memorijalni kompleks Isa Boljetinac”. Isin sin, Bujazit Boljetinac je tokom Drugog svetskog rata učestvovao u borbama protiv pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini (četnici, op.a.) na teritoriji Novog Pazara.”

A evo kako Milovan Đilas u romanu „Besudna zemlja“ opisuje Isu Boljetinca:
„Dakle, za neke sve najbolje, za neke druge sve najgore, sredine kako dolikuje nema, albanski prvak, pripada nekom drugom vremenu, jučerašnjem svetu. Agent srpske vlade, miljenik kralja Nikole, pa kralja Aleksandra, pljačkao i od pljačke se branio u vreme kada je pljačka bila privredna grana.Jedna od verzija o njegovoj smrti je i da ga je ubio pripadnik čete crnogorske vojske pod komandom oca Milovana Đilasa, jedne druge i drugačije balkanske sudbine: I u tom času opšteg sloma (Crna Gora je kapitulirala, Prvi svetski rat, kralj Nikola napustio zemlju, vlada izdala deklaraciju da vojska više ne postoji, da postoji samo narod, kako to već vlade rade) očaja i rasula, na Podgoricu je nasrnuo glasoviti arbanaški junak Iso Boljetinac, iz sela Boljetina s Kosova. Iso je već ranije bio čuven kao buntovnik protiv mladoturaka i miljenik kralja Nikole, kod koga je nasao utočište po propasti pobune. Uživao je veliki ugled medju Arbanasima, a i Crnogorci su zazirali od njega. U trenutku sloma, njega je ostavilo prijateljstvo prema knjazu i Crnoj Gori i htio je da iskoristi smutnju za sebe. To mu je moglo izgledati utoliko lakše što u Podgorici nije bilo uređene sile da mu se odupre.

Ako ništa, mogao se nadati da opljačka grad i državnu blagajnu. Strah i bezglavlje su već bili zacarili na sve strane, a i pljačkanje. Iso nije mogao ni slutiti za četu mog oca, koja se nije rasturila kao ostala vojska. Čim je stigla, ona je dobila naredbu da čuva red, a Boljetinac joj je dao priliku da brzo stupi u borbu. Krilaši su bili po svemu najoprobaniji dio crnogorske vojske. To je ustvari bila vojna žandarmerija, a naziv krilaši dobili su po velikom krilatom orlu na kapama. Bili su namijenjeni unutarnjem redu i odlikovali su se, kao sve nove policije, odlučnošću, surovošću, bezobzirnošću i dovitljivošću. Protivnici despotizma kralja Nikole i njegove kamarile po zlu su ih još dugo i dugo pominjali. Ali im niko nije osporavao hrabrost i požrtvovanje u ratu.

Borba s ljudima iz Isovog bašibozuka nije dugo trajala, uprkos divlje hrabrosti koju su Arbanasi ispoljili. Udar je pogodio i njegove najodanije sljedbenike. Bili su pobijeni svi iz naposredne Isove pratnje, a ostali su se razbježali. Poginuo je i sam Iso Boljetinac. Ali se borio uporno i dugo, kad je preostao sam, na goloj cesti. Ranjen, podigao se na koljena i mada vec slab da drži pušku, pucao je iz pištolja, da se bar zamijeni. Otac je pojurio ka njemu, a divlji Arbanas je naslonio pištolj na lijevu ruku. Ali nije stigao da okine, već ga je bio uzeo na nišan neki krilaš i on je pao. Otac je dotrčao. Iso ga je pogledao velikim i krvavim očima, rekao nešto na svom jeziku što otac nije razumio i izdahnuo. Otac je uzeo njegov veliki pištolj mauzer, drške izlivene u srmu, čuvajuci ga kao najdražu uspomenu. Nije čudno što smo mi, djeca, žalili Isa Boljetinca. Žalio ga je i otac, iako se ponosio sto ga ja baš on pogubio, nekom posebnom žalosću, koja je više bila divljenje prema neustrašivom junaku divlje Arbanije koji se bori sam do kraja, na pustom polju i na praznom drumu, ni moleći ni praštajući, uspravno i bez zaklona.

I u našoj žalosti bilo je baš toga divljenja. Više no ičeg drugog. Kad se već gine, lijepo je pasti kao Iso Boljetinac. Ostane to za uspomenu, bar onima koji su videli i čuli. Mnogo kasnije pričali smo ocu zadirkujuci ga čitali smo da je Iso Boljetinac baš tada umro u Skadru.”

U centru Skadra je podignut monumentalni spomenik Isi Boljetincu, dok se njegov revolver nalazi u muzejskoj postavci u Tirani.

 

 

 

 

 

 

 

 

24.02.2014.g./24.Rebiu-l-ahir 1435.H.