Dr Emina- hanuma Bradić, kćerka je šejha Fejzulaha Hadžibajrića. Otac njene majke Kanite je Adem Karađozović, sin poznatog crnogorskog muftije Murtezira Karađuzovića. Emina je udata za Muhameda Handžića iz čuvene sarajevske ulemanske porodice. Od kada je u penziji, inače specijalista pulmolog, često boravi u roditeljskoj kući u barskom prigradskom naselju Zaljevo.
Tu je volio da dolazi i njen otac Fejzulah, o čemu je i pisao u svom djelu “Putopisi i nekrolozi”.
Njen pradjed muftija Karađuzović imao je sinove Adema i Kambera i šest kćerki. Dvije su bile udate u familiju Šlakovića, jedna za Ibrišimovića, jedna u Ulcinju i jedna u Albaniji…
Muftija je imao prostranu i lijepo uređenu kuću. Na spratu je čak imao i kupatilo, što je bilo nezamislivo u to vrijeme. Izgorjela je 1970.-te godine. Po svemu sudeći, uzrok požara su bile neispravne elektro – instalacije. Na mjestu te stare kuće, novu je napravio Kamberov unuk, muftijin praunuk koji živi i radi u Njemačkoj.
Muftija je posjedovao veliko imanje i brojne masline. Veći dio u nasljeđe je ostavio sinu Kamberu, kojem škola baš i nije išla od ruke iako je pokušavao. Muftija je smatrao da je sin Adem, koji je u međuvremenu završio visoke škole, dovoljno situiran.
Emini nije poznato šta se desilo sa muftijinom dokumentacijom, odlikovanjima i bogatom bibliotekom? Pretpostavlja da su izgubljeni u požaru. Negira poznatu anegdotu prema kojoj je muftija od knjaza Nikole tražio orden s krstom. Zašto, ukoliko je to tačno, nema tog odlikovanja na njegovim fotografijama?
Adem se u svim dokumentima pominje kao Karađozović, odnosno Karagjozović. Bio je oženjen Šerifa- hanumom, iz veoma bogate i ugledne porodice, inače potomci Ehli Bejta (potomci Muhammeda a.s.). Njen otac je bio gradonačelnik Sarajeva. Adem je pokušao da se bavi biznisom, konkretno trgovinom voćem iz rodne Crne Gore. Međutim, nije imao sreće pa je bankrotirao. Izgubio je hotel, a umalo je ostao i bez porodične kuće. Ta kuća i danas postoji i u svoje vrijeme, početkom XIX vijeka, predstavljala je jednu od najmodernijih, građenu u austrougarskom stilu. Da bi makar tu kuću sačuvali od bankarskih povjerilaca, Šerifa- hanuma je prepisala vlasništvo na svog sina i kćerku iz prvog braka, te su oni živjeli u prizemlju a ona sa Adem efendijom na spratu. Bila je to zaista velika ljubav. Ona je umrla 1962. a Adem 1981. godine.
Adem je bio zaposlen u sarajevskoj Vijećnici, kao opštinski službenik. Inače, redovno je čitao dnevni list “Politika”.
Adem je veoma volio filmsku umjetnost, pa je čak imao i kino- projektor. U svojoj kući je često organizovao emitovanje filmova za prijatelje i komšije. Kod Adem efendije na projekciju filmova često je, kao dječak, sa svojom majkom dolazio Eminin otac Fejzulah Hadžibajrić.
Adem je, takođe, volio i pozorište. Supruga ga je uvijek zaljubljeno pratila, a znali su, u vrijeme ramazanskog posta i da iftare u pozorištu.
Adem je bio veoma strog, ali pravičan. U Baru je boravio u zajedničkoj kući da bi, potom, prešao u susjednu, staru, oronulu kućicu, koju je muftija svojevremeno kupio od porodice Đolović (?). Veoma je vodio računa da dvorište bude čisto i uređeno, sa puno cvijeća. Kritikovao je komšije čije su bašte bile zapuštene.
Pripadao je nakšibendijskom tarikatu i u Bar je često dolazio sa svojim prijateljima, dervišima.
Adem ef. je želio da ga sahrane u Visokom. Pored njegovog mezara je bilo ostavljeno i mjesto gdje je trebalo da premjeste posmrtne ostatke njegovog šejha, Husejn efendije Numanagića.
Međutim, od tog se odustalo, pa je tu sahranjena njegova kćerka Kanita. I Kanitin sin, Eminin brat Samir, je želio da bude sahranjen pored njih, ali je to mjesto u međuvremenu zauzeto.
“Merhum Karađoz Adem efendi, sin Murteza efendije, crnogorskog muftije, r. 1891., u. 1981.” (parcela SM 2, 10/26, gradsko groblje Visoko, na izlazu prema Kiseljaku.
Njegov šejh Numanagić je ukopan na ulazu u Visoko iz pravca Semizovca, stara cesta.
Adem je, pored Kanite, imao i sina Esada, koji je nestao pri kraju Drugog svjetskog rata, najvjerovatnije je stradao u Blajburgu. Esad je studirao medicinu u Zagrebu.
Oženio se koleginicom s fakulteta i nakon petnaestak dana, 1943.g. otišao za Sarajevo. Međutim, tu se razbolio i nije se mogao vratiti u Zagreb. Iz Sarajeva se pridružio domobranima koji su se povlačili. Adem i Šerifa nikada se nijesu pomirili sa činjenicom da se Esad neće vratiti. Nadali su se njegovom povratku do kraja života. Esad je, inače, bio svestrano obrazovan i bio je među osnivačima organizacije “Mladi muslimani”. Njegova supruga, Berija Muhurdarević, dugo ga je čekala. Kasnije se udala za izvjesnog Rizvanbegovića. Radila je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Jednom prilikom Emina, koja je bila njen student, joj se predstavila. Ona je tada konstatovala kako je kod nje odmah primijetila “dajidžine oči”… Emina još uvijek čuva pismo koje je Esad poslao svojoj sestri, gdje je moli da pošalje jedne dimije njegovoj supruzi Beriji…