Gotovo je četvrt vijeka agonije za porodice deportovanih bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore koje su, osim desetak preživjelih, likvidirane od strane bosanskih (?) Srba i većini se do danas ni groba ne zna.

U znak sjećanja na nevine žrtve crnogorskog “gostoprimstva”, i ove godine  su  ispred hercegnovskog Centra bezbjednosti, gdje se nalazio sabirni centar odakle su izbjeglice transportovane u smrt, predstavnici nevladinih organizacija Akcija za ljudska prava, ANIMA, Centar za građansko obrazovanje, Pokret za neutralnost i Broj 19,  položili cvijeće i odali poštu minutom ćutanja, odnosno učenjem Fatihe.

Ovog puta, prisutni su bili i predstavnici opštinskog parlamenta ispred SDP-a i PZP-a, odnosno Demokratskog fronta. Ni ove godine nije bilo predstavnika nacionalnih partija. Vjerovatno im više odgovara društvo koalicionih partnera, čiji rukovodilac i aktuelni premijer je i 1992.g. bio načelu izvršne vlasti Crne Gore. Da li nemušto saopštenje Bošnjačke stranke u vezi sa deportacijama, treba da bude u saglasnosti sa izjavama njihovih najviših funkcionera koji na gostovanjima u inostranstvu iznose hvalospjeve režimu i tvrde kako je Crna Gora bila i ostala “ostrvo stabilnosti” u regionu? Ili im, možda, ni poslaničke dnevnice nijesu primamljive da bi prisustvovali komemoraciji u Herceg Novom?

Nije bilo, po običaju, ni predstavnika diplomatskog kora. Kako je, nedužno, primijetila prisutna supruga deportovanog Osma Bajrovića, mogao je doći  šef Delegacije EU Mitja Drobnič, koji “tako lijepo priča o Crnoj Gori”…

Kao ilustracija indolentnom odnosu diplomatskih pedstavnika BiH u Crnoj Gori, može poslužiti slučaj književne večeri novinara i književnika Mugdima Galijaševića. Naime, na promociju njegovih djela, koja uglavnom govore o ratnim zbivanjima u Sarajevu, u Dvorac Kralja Nikole pozvani su i predstavnici ambasada BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije… Nije se pojavio niko od pozvanih, ali je tadašnji bosansko-hercegovački ambasador istog dana našao vremena da se lijepo provede na barskoj tradicionalnoj fešti “Maslinijada”. Moguće da su Njegovoj ekselenciji još uvijek bila živa sjećanja na stradanja u rodnoj Bosni, pa nije želio da se dodatno traumira.

Laičku javnost sigurno zbunjuje i činjenica da zvanične institucije BiH još uvijek nijesu pokrenule postupak za utvrđivanje odgovornosti crnogorske države u vezi sa deportacijama. Vjerovatno ne žele da se bilo kakva mrlja nađe na njihovim “tradicionalno prijateljskim, dobrosusjedskim odnosima…”

Takav njihov odnos je posebno karakterističan ako se ima uvidu podatak da su Milo Đukanović i Svetozar Marović, njegov najbliži saborac i partijski kolega, dobitnici nagrade sarajevske Internacionalne lige humanista!

Ovih dana je objavljena vijest da će crnogorski predsjednik Filip Vujanović prisustvovati dženazi u Srebrenici, vjerovatno kao prvi gost VIP lože, koja se gradi iznad Memorijalnog centra u Potočarima. Činjenica da se dotični u vrijeme genocida u Srebrenici, nalazio na funkciji ministra unutrašnjih poslova, šefa crnogorske policije koja je javno i tajno sve vrijeme sarađivala sa zločincima tzv. RS-a, vjerovatno mu ne opterećuje savjest. A i zašto bi, ako imamo u vidu da je isti nosilac Ordena Evropskog pokreta u BiH – najvišeg priznanja ove organizacije

“za poseban doprinos u procesu EU integracije, pomirenja naroda i razvoja evropskog partnerstva država regiona”.

Licemjernost crnogorske državne politike naročito se ogleda u odnosu prema zločinu deportacija. To je bio, nakon “rata za mir”,  zamajac za zločine u BiH. Isplatom reparacija porodicama deportovanih, država je priznala zločin, ali egzekutori ni naredbodavci nijesu osuđeni. Čak ni prijedlog da se 27. maj proglasi Danom sjećanja, nikada nije uvršten u dnevni red Parlamenta, a isti ignorantski odnos je i u vezi inicijative za postavljanje spomen- ploče ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi.

27.5.2015.g./ 9. Ša’ban 1436.H.