Na inicijativu NVO „Broj 19“, 22.maja o.g. u 9,00 časova ispred Područne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova u Ulcinju okupilo se petnaestak građana koji su svojim prisustvom željeli da izraze neslaganje i protest sa svim što se dešavalo u vezi bosanskohercegovačkih izbjeglica deportovanih 1992.godine iz Crne Gore. Koordinator ove NVO Mirsad- Mirza Kurgaš, prisutne je pozdravio selamom i nazvao im dobar dan, uz žaljenje što je za one koji su prije 21 godinu potražili utočište u Ulcinju, taj 22. maj bio sve- samo ne dobar! Tada su te nevine ljude, izbjegle pred nadolazećim krvavim događajima u rodnoj Bosni, po gradovima Crne Gore lovili kao Jevreje u nacističkoj Njemačkoj. Imali su usud imena i njihova sudbina je bila zapečaćena. Prvi susret sa neviđenom torturom imali su u instituciji čiji zadatak u svim državama svijeta jeste da štiti nevine i sankcioniše zločince. Upravo su policajci bili ti koji su počinili nedjela suprotna svim pozitivnim zakonskim propisima i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Nije poznat tačan broj onih koji su tih dana hapšeni i potom deportovani, a najveći broj njih je surovo likvidiran. Među onim koji je ulcinjska policija lišila slobode bio je i Esad Čengić iz Goražda, kao i njegova sugrađanka Jasna Begović, zatim Fočaci Nedžib Lojo, Munib Hadžić, Esad Hadžić i Asim Babić, kao i Banjalučanin Ismet Misirlić i Enver Jahić iz Srebrenice… Većina je, nakon torture u ulcinjskoj policiji, prebačena u Centar bezbjednosti Bar a potom u Sabirni centar u Herceg Novom odakle su odvedeni pod nož koljačima Radovana Karadžića.
Aktuelno rukovodstvo ulcinjske policije nije dozvolilo polaganje cvijeća u znak sjećanja na nevino stradale, čija golgota je započeta upravo u toj instituciji! Njihov prijedlog da se cvijeće položi ispred susjedne garaže organizator protesta nije želio prihvatiti, između ostalog i zbog toga što je ulcinjska policija godinama vozila zeleni „Golf“ Esada Čengića, kog je prethodno deportovala!
Ljupka Kovačević iz NVO „Anima“ je naglasila važnost prisustvovanja jednom ovakvom skupu, bez obzira na brojnost prisutnih, jer je važna kultura sjećanja i pravda za žrtve. Država Crna Gora nije smogla snage da sankcioniše neposredne izvršioce kao ni njihove nalogodavce. Ista ta država nije uvažila zahtjeve nevladinih organizacija da se obilježi Dan sjećanja na žrtve deportacija kao i da im se podigne spomenik. Očigledno da se ne želi istina o onom što se desilo, pogotovo što je u taj zločin uključeno najviše državno rukovodstvo. U Crnoj Gori se ne može govoriti niti o trunki demokratije sve dok se ne osude odgovorni za deportacije!
Prisutnima se obratio i Džemal Perović iz ulcinjske NVO „Mogul“, rekavši da i sam ima osjećaj krivice i stida pa se pita da li taj osjećaj imaju i oni koji su odgovorni za deportacije. Da li imaju osjećaj prepoznavanja dobra i zla, jer je Allah čovjeku podario razum da to razlikuje? Stalno se govori o većinskoj, multikulturalnoj i sl. Crnoj Gori i onoj drugoj, manjinskoj. U stvari, većinska je Crna Gora koja je podstakla na zlo i koja je i danas spremna da ga ponovi. Podsjetio je na Bošnjaka Džemala Crnišanina, koji je tih dana pokušavao da pomogne bosanskim izbjeglicama u Ulcinju. Upravo je on svog imenjaka Perovića obavijestio o hapšenjima koje sprovodi crnogorska policija, a ovaj lidera Liberalnog saveza Slavka Perovića koji je bio poslanik u republičkom parlamentu i gdje je burno reagovao. Nakon toga su hapšenja prestala, ali činjenica je da se danas nastoji minimizirati uloga Slavka Perovića i Liberalnog saveza u tome. Džemal Crnišanin im je kasnije dostavio i spisak sa imenima 134 deportovana Muslimana/Bošnjaka, kao i ime osobe koja je kupila svoj život. Oni su te podatke proslijedili nadlježnim institucijama kao i Helsinškom komitetu. Džemal Perović je zaključio da je na nama da budemo na strani dobra, pri tom citirajući ajet iz Kur’ana:
”Tako Mi vremena –
čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni
drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima
preporučuju strpljenje.” (El-Asr- Vrijeme)
Prisutni su, potom pred duše nevinih žrtava pogroma crnogorske policije proučili Fatihu, odnosno odali poštu minutom ćutanja. Nakon toga, sedmočlana grupa učesnika se uputila pješice u pravcu Bara, prelazeći tako put čiju su svaku stopu zalile suze, krv i uzdasi deportovanih, sluteći tada kakva ih sudbina čeka. Ulcinjska policija je pratila učesnike ovog Marša sve do Utjehe gdje su u restoranu „Vidikovac“svi, zajedno sa barskim policajcima koji su ih dočekali, napravili prvu pauzu. U Dobroj Vodi je klanjan je podne namaz- podneva molitva koju je predvodio prof. Adem ef. Mustafić.
Iako je jedan dio puta učesnike pratila kiša sa manjim i većim intenzitetom, Pero Šušter, Mirsad Mehinagić, Adem Mustafić, Mirsad Batilović, Iso Hajdarpašić, Damir Babačić i Mirsad Kurgaš su, nakon pređenih blizu 30km, u Bar stigli kao što je i planirano- u 16,00 časova. Ispred barske Područne jedinice policije, Mirsad Kurgaš je naglasio da upravo dolaze iz Ulcinja gdje su svojim prisustvom pokazali da ne žele i ne smiju prihvatiti zaborav na nevine bosansko-hercegovačke izbjeglice koje su prije 21 godinu pohapšene, maltretirane, opljačkane a potom deportovane pod nož četnicima Radovana Karadžića. Izbjeglice su tada iz Ulcinja prebacivane u barski Centar bezbjednosti, gdje su takođe imali adekvatan tretman, ništa manje surov nego kod njihovih ulcinjskih kolega. Naprotiv. Nijesu ni barski policajci tada sjedjeli skrštenih ruku, pa su se potrudili da i njihova teritorija bude „očišćena“ od nepoželjnih uljeza, čija jedina krivica je bila u drugačijem imenu. To su, između ostalih na svojoj koži osjetili Malik Meholjić i Almir Hasanović iz Srebrenice, zatim Fočaci Šefko Kubat, Ramiz Babić, Ekrem Ćemo, Abdulah Kamerić i Remzija (prezime nepoznato), kao i Ibrahim Ćerimović. Nakon isljeđivanja i mučenja u barskom centru bezbjednosti, gotovo svi su prebačeni u Sabirni centar u Herceg Novom gdje je nastavljena njihova golgota.
Prisutnima se obratio i Hazbija Kalač, predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori, rekavši da ovaj skup predstavlja poseban trenutak za Bošnjake i pozvao sve Srbe, Crnogorce i Albance da zapamte ovaj dan i da ubuduće podrže ovu inicijativu NVO „Broj 19“. Prema nekim podacima, ubijeno je preko 100 deportovanih Bošnjaka, ali se tačan broj još uvijek ne zna. Bošnjaci od države Crne Gore traže da objasni zašto se desio taj zločin i u ime kojih ciljeva. Crna Gora jedino tako može skinuti odgovornost sa sebe, tj. naroda u čije ime je taj zločin počinjen. Sve dok se to ne desi, Crna Gora je u trajućem zločinu. Ljudi koji su došli pješice iz Ulcinja, tim činom su pokazali svoje neslaganje sa ćutanjem, jer ćutanje je odobravanje a odobravanje znači novi program za novi zločin! Skupu su prisustvovali i Almir Muratović, predsjednik BKZ Petnjica, kao i predsjednik barskog BKZ-a Mevludin Kuč. Kurgaš je zatim naglasio da NVO neće položiti cvijeće ispred objekta barske policije u spomen stradalim u deportacijama, jer su njeni rukovodioci to zabranili. Njihov prijedlog da se cvijeće položi kod obližnjeg panoa sa čituljama nije prihvaćen. Prvenstveno što se na tom panou nalaze imena onih koji su preminuli ali kojima se zna i mjesto smrti i mjesto gdje su sahranjeni njihovi posmrtni ostaci. Nažalost, za većinu deportovanih ni poslije više od dvije decenije ti podaci nijesu poznati! Pred njihovu dušu proučena je Fatiha, odnosno odana pošta minutom ćutanja.
Prisutni su takođe zahtijevali da se ovim nevinim, znanim i neznanim žrtvama pogroma crnogorske policije i režima koji je i danas na vlasti, podigne adekvatan spomenik, kao i da Skupština Crne Gore prihvati već predloženu inicijativu kojom se 27.maj ustanovljava kao Dan sjećanja na žrtve deportacija.
I ovog 27.maja u Herceg Novom, gdje se 1992.godine nalazio Sabirni centar odakle su bosansko-hercegovački civili deportovani koljačima Radovana Karadžića, održaće se centralni skup u znak sjećanja na ove nevine žrtve. Napominjemo da osim policajaca koji su pratili učesnike Marša i prisutne ispred ulcinjske policije, sve vrijeme su bili aktivni i pripadnici službe bezbjednosti u civilu koji su se trudili da budu diskretni. Naravno, to nam ne predstavlja problem jer su sve naše aktivnosti legalne i u skladu sa Zakonom. Međutim, snimanje koje su vršili policajci ispred barskog centra bezbjednosti, možemo protumačiti kao svojevrstan vid pritiska na i ono malo pojedinaca koji su smogli hrabrosti da se pojave na jednom ovakvom skupu!