Teror nad Bošnjacima je uvjet bez kojeg ne može funkcionirati dejtonski režim. Ovaj režim zatemeljen je na ideji zbratimljenog velikosrpskog i velikohrvatskog osvajanja Bosne i Hercegovine i uništenja bošnjačkog naroda. Režim se u poslijeratnim godinama realizirao kroz nastavak etničkog čišćenja Bošnjaka i istjerivanja Bošnjaka iz svoga identiteta, a što je također zločin genocida. Konkretno, ovo što se radi djeci iz Konjević Polja, s ciljem da ta djeca izgube svoj identitet, apsolutno je zločin genocida. U drugim formama i oblicima to se čini cijelom bošnjačkom narodu. Uvjet da bi takve zločinačke operacije, i takav genocidni režim, opstali pod kapom legaliteta, jeste šutnja i odobravanje. Zbog toga teror nad Bošnjacima nije tek izljev ekstremističke mržnje, već je jedan racionalan projekt koji služi ušutkivanju žrtve. Ako bude dovoljno slobode u dejtonskom društvu, mogli bi se Bošnjaci sjetiti da su (po)tlačeni, pa bi mogli za svoju žrtvu zatražiti pravni lijek i satisfakciju, a što bi vodilo temeljitoj redefiniciji sadašnjih pozicija, u kojima su velikosrbi i velikohrvati apsolutni gospodari dejtonske države. Aktuelni bošnjački političari nisu nikakvi garanti bošnjačkog političkog subjektiviteta. Na žalost, i na drugim bošnjačkim adresama instalirane su osobe koje, uglavnom šute, a tu šutnju nam prodaju kao nekakvu mudrost. Konkretno, genocidni Popis 2013. najbolje svjedoči o karakteru bošnjačkih predstavnika i u politici, i u akademskoj, i u vjerskoj zajednici, koji su se svi do reda ušutjeli i ne smiju ni pisnuti potiv ove genocidne operacije. Time potvrđujemo da bošnjački subjekt u dejtonskoj zbilji ne postoji, jer je korumpiran, prestrašen, izgubljen u kompleksima i mutavostima. Zato pod legalističkom formom postoje stratezi genocida nad Bošnjacima koji, između ostalog, razvijaju represivni aparat države, te ozbiljno narušavaju elementarna ljudska prava i demokratske slobode. Međunarodni faktor im u tome pomaže, jednako kao što je pomagao genocid u Srebrenici. Svi oni znaju: gušenje bošnjačkih demokratskih kapaciteta uvjet je za zataškavanje bošnjačke obespravljenosti. A gušenje slobode se ne izvodi samo represivnim mjerama, već i raznim vidovima korupcije. Pošto se ne mogu svi kupiti, i pošto postoje u Bošnjaka ljudi kojima je Svevišnji iznad dunjalučkih budalaština, za takve je režim namijenio represiju, koja se realizira i kao poruka drugima. Zločinačko zatočeništvo Abu Hamze u tzv. Imigracionom centru ne postoji zbog Abu Hamze, već zbog nas – da nam pokaže do koje mjere je spreman ići ovaj režim u kršenju zakona, u gaženju pravnih i humanističkih normi. Jednako tako, Guantanamo je više poruka, nego zatvor, kao što su i ona američka pederska iživljavanja po Abu Graibu bila više poruka, nego zločin. Te poruke imaju funkciju da zastraše i u autocenzuru utjeraju sve koji bi htjeli slobodno misliti i djelovati. Tako je Hitlerov režim u „Kristalnoj noći“ poslao poruku Jevrejima i svim Evropljanima šta je sve spreman činiti u realizaciji svoje fašistoidnosti. Dejtonski režim preuzima hitlerovske modele djelovanja u odnosu na Bošnjake.

Zakon o samoubistvu

Svaki je fašizam upakovan u legalizam. Tako je i Karadžićeva paradržava s početka genocidne agresije imala i parafe, i odluke, i pečate… Na pijedestalu legaliteta bila je i ona odluka kojom se Bošnjak odriče svoje imovine u korist srpskog naroda. A gledaj istovjetnosti:
Nakon pomenute „Kristlane noći“, kada je opljačkano 7.000 jevrejskih dućana, kada je spaljen 177 sinagoga i ubijen 91 Jevrej, Hitlerov režim izdaje naredbu da se svi jevrejski dućani i poduzeća, koja su još postojala, predaju u „arijevske ruke“. Ko kaže da genocid ne može biti pokriven pravnom formom? Jedino je pitanje da li će taj genocid biti poražen, kao što je poražen Hitler, ili će opstati, i biti našminkan u humanističke oblike.
Dejtonski poredak je premazana, zakamuflirana verzija genocidizma. Razlika je samo u tome što su uz dejtonski režim instalirani tzv. neovisni mediji, organizacije za ljudska prava i druge tantavice koje su dosad stotine puta pale na ispitima humanosti i slobode. Dovoljno je razne ombudsmane, tzv. helsinške komitete i sl. testirati na pitanju nane Fate Orlović, Abu Hamze, djece iz Konjević Polja, terorističkih napada na Bošnjake i objekte Islamke zajednice, itd. – pa vidjeti da te organizacije nisu ništa drugo do li ekspoziture četničkog i ustaškog fašizma, zainteresiranog za prikrivanje zločina nad Bošnjacima. A kako ćeš sakriti da su Bošnjaci žrtve, da su obespravljeni, potlačeni, ako nećeš Bošnjake optužiti za nešto. A najbolje je, vala, za tzv. islamski terorizam. Zato svaki čas iz dejtonskih organizacija i medija stižu poruke o bošnjačkom fašizmu i radikalizmu. S jedne strane imaš Četnički ravnogorski pokret, imaš Republiku Srpsku u kojoj institucije imaju krsne slave, kao u pravoj teokratskoj državi, imaš javni nastavak etničkog čišćenja Bošnjaka, ali dejtonske organizacije i mediji sve to ne vide, već vide „fašizam u Bošnjaka“. Zato je Nedžad Ibrišimović napisao tekst „Fašizam zgnječenog naroda“, dovodeći do apsurda te budalaštine Srđana, Prđana i Hrđana. Bošnjački narod je, za razliku od Srba i Hrvata, po svome bitku i povijesnom naslijeđu antifašistički, jer Bošnjaci ovise od opstanka Bosne i Hercegovine, a bošnjačke domovine nema bez ideja slobode i tolerancije, a drugo, Bošnjaci u svojoj povijesti nikad nisu imali fašističke organizacije i pokrete, niti su imali te historijske krvave mrlje kakve imaju Srbi i Hrvati, u vidu Srebrenice i Jasenovca. Logički, optuživanje Bošnjaka za fašizam može proizilaziti samo iz fašističkih interesa velikosrpskog i velikohrvatskog faktora da se njihov fašizam ne ugleda.
Na tragu ove operacije optuživanja antifašističkih Bošnjaka i aboliranja fašističkih Srba i Hrvata svih se ovih dejtonskih godina odvija niz medijskih i političkih poduhvata. Ali, koliko god se oni upirali da dokažu nedokazivo, ipak na kraju izađu jasne činjenice. Evo, prije neki dan je Međureligijsko vijeće objavilo da je svaki drugi napad na vjerske objekte bio napad na objekte Islamske zajednice. A takvih ilustracija je mnogo.
Baš u ovom svjetlu želimo odmotati pitanje donošenja Prijedloga zakona o dopuni Krivičnog zakona BiH koji predviđa „krivičnu odgovornost i sankcije za bh. građane koji protuzakonito formiraju i pridružuju se stranim paravojnim formacijama“. A inicijator je ministar sigurnosti F.Radončić. Ne pamtimo da je „Dnevni avaz“ nekoj temi, otkako postoji, posvetio toliku pažnju, jer su se iz dana u dan smjenjivali veliki tekstovi i bombastični naslovi, zaključno sa naslovom „Trovače djece treba staviti u zatvor s najgorim ubicama“, a koji je objavljen nakon usvajanja dopuna Krivičnog zakona u Parlamentu BiH. Ja bih razumio da ratne zločince i inspiratore genocida „treba staviti u zatvor s najgorim ubicama“, ali nekoga ko laprda o nečemu „staviti u zatvor s najgorim ubicama“ direktno podsjeća na vremena komunizma kada su politički delikventi zatvarani s najgorim ubicama, valjda, da im bude što strašljivije. U istu krivičnu ravan doveden je „najgori ubica“ i neko ko, recimo, priča kako je dobro ratovati po Siriji, ili neko ko se „pridružuje stranim paravojnim formacijama“.
Ima u cijeloj priči jedna ili više logičkih šupljina koje treba raspraviti. Sjećamo se da je navaljivanje da se krivično sankcionira agitovanje za strane ratove ili učešće u stranim ratovima započelo sa dušebrižničkom pričom kako treba sačuvati živote naše omladine, da jadni, i glupavi, ne ginu u stranim ratovima. Slažemo se da bi bilo dobro da bh. državljani ne idu ni u kakve ratove, ni u kakva krizna područja gdje se može poginuti. Ali, ako ćemo uvažiti ovaj startni motiv – navodnu brigu ministra sigurnosti F.Radončića da naši ljudi ne ginu u stranim ratovima – onda bi isti aršin trebalo primijeniti i za mnoge radnike koji idu u ratna područja, najčešće u Irak i Afganistan, kao i za jedinice Oružanih sanga koje su godinama prisutne u ratnim područjima. Je li moguće da nam je, k’o biva, žao jednih, a nije nam žao drugih? Ispade da su ministru F.Radončiću životi mudžahedina koji idu u Siriju važniji od života bh. radnika i vojnika koji idu i Irak i Afganistan. Ili će prije biti da postoje podobni i nepodobni ratovi, prvi u kojima je dozvoljeno da ginu bh. građani, i drugi u kojima su takve pogibije kobejagi velika žalost za državu, pa se država, jadna, trudi da spasi te mlade muslimane? Stvarno, treba biti totalna budala pa povjerovati kako je ministar F.Radončić dušebrižnik koji spašava mudžahedinske živote. Skloniji smo vjerovati kako se ovom pozorišnom predstavom pravi poligon za još jedan talas izmišljanja i proganjanja tzv. vehabija, odnosno, za utjerivanje straha u kosti Bošnjacima.
Od početka meni nije bilo jasno, a evo, priznajem da mi ni sada nije jasno – šta koga briga gdje neko hoće da uništi svoj život. Možeš skočiti s nebodera, možeš se baciti pod voz, možeš otići u Siriju i vjerovatno poginuti, itd. – ali, svako od ovih odlaznika ima svoju slobodu i svoju računicu. Ako su logične postavke F.Radončića, onda bi trebalo usvojiti neki „Zakon protiv samoubistva“, pa da svako ko hoće da se ubije, prvo ode malo u zatvor. Ljudsko pravo svakog čovjeka da sa svog života radi šta hoće, sve dok ne ugrozi pravni sistem svoje zajednice. A ovi što idu u Siriju nemaju nikakve veze s nama. Odnosno, volio bih da mi neko objasni kako oni iz Sirije mogu ugroziti Bosnu i Hercegovinu? Takvo objašnjenje niko nije dao, jer ga je nemoguće dati, a ipak su usvojene dopune Krivičnog zakona. Svi argumenti skupili su se oko navodne brige za živote „naše djece“, ali, vidjeli smo koliko je to lažna briga u kontekstu nebrige za živote bh. vojnika i radnika u Iraku i Afganistanu. Dakle, pročitali smo ih!

Četnici mu uskočili u usta

Drugo, u tom Prijedlogu Zakona o dopuni Krivičnog zakona nalaze se makar dvije problematične stavke. Prva kaže da će fasovati „najmanje 5 godina zatvora ko (…) organizira, rukovodi, obučava ili mobilizira pojedince ili grupe s ciljem pridruživanja stranoj vojnoj, paravojnoj ili parapolicijskoj formaciji“, odnosno, da će fasovati „najmanje 3 godine zatvora oni koji se pridruže…“ A šta ćemo ministre F.Radončiću sa četničke paravojske u Bosni i Hercegovini!? Zar može biti važnija ta paravojska u Siriji ili nekoj drugoj Africi i Aziji u odnosu na činjenicu da usred Bosne djeluje četnička paravojska!? Ispade da se za odlazak u stranu paravojsku, koja ničim ne može ugroziti BiH, dobija „najmanje (!) tri godine zatvora“, a da se djelovanje u četničkoj paravojski u BiH, koja može ugroziti i koja ugrožava BiH, ne dobija nikakva kazna. Zato bi se ovo moglo zvati „Zakonom o slobodi četničke paravojske u BiH“. F.Radončić se već izjasnio da u BiH nema paravojske. Video-klip pod naslovom „Ministar četničke sigurnosti“ dosad je pogledalo preko 10.000 ljudi, a u tom video-klipu ministar sigurnosti, u prvom dijelu, decidno tvrdi da u BiH nema paravojnih formacija, a u drugom dijelu ide reportaža RTRS o Četničkom ravnogorskom pokretu čiji komandati otvoreno govore da oni djeluju na „poluvojnom principu“, i da ih ima 30.000. Tako su četnici uskočili u usta ministru F.Radončiću.
Druga stavka iz ovog Prijedloga Zakona o dopuni Krivičnog zakona još je problematičnija, jer zadire u prostor verbalnog delikta, odnosno, kažnjavanja po osnovu mišljenja. Čujte sam ovo: „Kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine ko javno, putem sredstava informisanja, distribuira ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj podsticanje drugog na izvršenje ovog krivičnog djela“. Ovo je stravično! Ko će odrediti tu granicu? A ovo – „…na bilo koji drugi način uputi poruku…“ – može se smjestiti i u kafanu, i na sijelo, i u ulični razgovor, svugdje, baš kao u vremenima crnog komunizma kad su ljudi prijavljivali ljude da su rekli nešto što ne treba. Ovo je toliko rastegljiva stavka da se može tumačiti prema potrebi, kako bi se svakom, uz jednog ili dva svjedoka, moglo prišiti da je agitovao za odlazak u strane formacije. Posljednja stavka Prijedloga upravo podstiče na cinkarenje i prijavljivanje, jer se predviđa da se „može osloboditi kazne za počinioce (…) koji otkrivanjem grupe spriječi počinjenje krivičnog djela“. I gledaj sad gluposti! I gledaj sad stvarnih kriminalnih namjera! Kako će neko ko je u zatvoru otkriti grupu? I da li se može vjerovati tom zatvoreniku koji, da bi sebe oslobodio, zavalit će nekoliko drugih? Apsolutno ovako radilo se u najrigidnijim komunističkim režimima, gdje su ljudi podsticani da izmišljaju, potvoravaju i cinkare, kako bi za sebe isposlovali neke privilegije ili bili oslobođeni stvarne ili izmišljene krivice. Upravo ovaj dio Prijedloga ministra sigurnosti F.Radončića monstruozan je udar na demokratski poredak, samim tim što eksplicitno zagovara delikt mišljenja i mogućnost potvore i cinkarenja! Iako se ja osobno slažem da treba na ovaj ili drugačiji način spriječiti odlazak naših ljudi u strane ratove, ipak ostavljam pravo svakome da misli drugačije, da možda misli kako je dobro ratovati u Siriji, ali, to nečije mišljenje nije isto što i podsticanje, a vidimo kako se može podvesti pod definiciju „ko javno (…) ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj…“ S obzirom na restauraciju totalitarizma i policijske države, već je jasno kako će svako nepodobno mišljenje, drukčije od vladajuće ideologije, biti tumačeno kao podsticanje na krivično djelo. Dokaz za to su široke obavještajne i policijske akcije i racije koje se već sprovode u tzv. vehabijskim naseljima po srednjoj Bosni. Dokaz su velikosrpski mediji koji, kao i „Dnevni avaz“, hajcaju priču o tzv. vehabijama koji idu u daleku Siriju. (A niko nigdje ne spominje četničku paravojsku usred Bosne!) Srpski mediji sa hvalospjevima grme o ovome što je pokrenuo ministar F.Radončić. Očito je po srijedi debeo velikosrpski interes. Taj interes je zastrašivanje Bošnjaka, kako bi Bošnjaci zaboravili prošlost i oslobodili Srbe genocidne odgovornosti, i kako bi Bošnjaci zaboravili budućnost, i pustili Srbe da zagospodare Bosnom. Sa ovim Prijedlogom F.Radončića, koji sadrži kriminalne i totalitarne metode zastrašivanja, otvara se prostor da svako bude osumnjičen, uhapšen i optužen po osnovu principa rekla-kazala. Kad može Abu Hamza šestu godinu ležati nevin u zatvoru, bez ikakve pravne osnove, onda se i svakom Bošnjaku može dogoditi isto. Dejtonski režim, je, definitivno, spreman za teror nad Bošnjacima. Pitanje samo da li će, i kada će, Bošnjaci to shvatiti, i da li će, i kada će, pružiti otpor hapšenju svojih žrtava i svoje slobode.

Autor: Fatmir Alispahić