Čardak izgubljen u vremenu

Čula sam priče kako je nekada cijela ta varoš bila mirisna. Kažu da se pjevalo, danju…noću…Vele, momci i djevojke su se kibicovali kroz kapidzike i mušepke. Po dućanima zbijale su se šale koje su dugo prepričavane oko Sahat kule. U vrelim podgoričkim ljetima Morača i Ribnica okupljale su na svojim obalama nestašne momčiće iz mahale. Djeca su se igrala po sokacima virkajući kroz tuđe kapije, sve dok se ne izmore i ogladne, ili dok ih majka ne opomene da je već odavno vrijeme za spavanje.

Istrošena kaldrma je pamtila sve te priče, i korake, i pjesmu, i miris… Ali nje više nema da posvjedoči. Nema ni čika Gana, da žureći do svog ćepenka promrlja kako su mu komšijska đeca iz avlije pokidala tek posađene lale. Hodam i pokušavam naći tragove, ali mi misli remeti mačak koji se mučno izvlači između truhlih greda posrnulog krova. Onovremene nijeme kuće ostaše da zjape i plaše, čekajući novu transmutaciju koja im slijedi, čekajući da im presudi vrijeme. I ne čudi me što je odmah pored, rogobatna, balustradom dekorisana, poluomalterisana kuća, čijeg ponosnog domaćina čuva betonski lavić izobličen uprljanim kalupom. Ta bezobzirna i pretenciozna analogija kreira malograđanski kolaž kulturnih klišea, opštih mjesta i naivnih predstava. Nedaleko je objekat koji na prvi mah izbjegava zamke bljutavog kiča, ali ipak njen frivolni minimalizam koji se ogleda kroz neuspjela repliciranja i izlizavanja tradicionalnih formi, nije ništa manje uvredljivo i ponižavajuće za prolaznika. U ovom diskursu izlišno je pisati o nesuvislim iščašenim aglomeracijama koje besramno egzistiraju u tom prostoru. Odbijam da mi uprljaju misao, o njima nemam šta ni reći.
Sa munare se začu ezan, opominje da već predugo stojim tu. Pokušavam da iz sjećanja iščupam ulicu u kojoj ću naći onu kuću. A da…mislim da sam blizu, znam, prolazilo se pored ove kapijje, a i osunčana je ulica. Pitaću tetu što nailazi. ,,Čardak” kaže ,, samo naprijed, tu je odmah po desnoj strani”. Ulica Keša Đurovića. Zid za zidom, kapija do kapije, naizgled uniformno redanje avlija i kuća formiralo je kontinuum koji se ovdje još uvijek stidljivo osjećao. U ovoj ulici sam nekako uvijek mogla računati na anonimnost. Niz ulicu izmiče vidik, i ništa ne obećava da je čardak u blizini. I najednom fluksus opažanja zaustavlja šarmantno istureni doksat, u koji sam se zaljubila kada sam prvi put bila tu. U tom distriktu ona zvuči kao dobra interpolacija. Nekako represivno djeluje na loše imitativne skorojevićke kompozicije okolo nje. Pred njom sve te iritabilne prostorne implantacije idu u zaborav.

Nekakva čudna sreća me obuze kad sam ponovo stala ispred. Dodirnula sam zid, ista boja, ista patina kao i onda…U toj ispranoj oker boji osjeća se latentna želja da živi u prvobitnom obliku. Da prkosi svemu što je zadesilo onu mahalu. Voljela sam neposrednost koju mi je ova kuća pružala. Nekako je uvijek bila pomalo moja. Bila je blizu, mogla sam je opipati. Voljela sam što se onako ponosno nameće sokaku, premda mistifikacija onog iza davala joj je poseban šarm. Uramljena fasada kao čista arhitektonska plastika nudila je dobar kolaž, svjesno skrivajući suštinu, i ostavljajući prolazniku prostora za čistu imaginaciju onog šta se dešava unutra. Onovremena pravila štitila su ženu od pogleda prolaznika i stranca, zato je avlija bila smještana iza kuće, ili zarobljena visokim kemenim zidovima. Mirisne, intimne, cvjetne, skupljale su čaršijske tajne djevojaka i žena, o zgodnim starovarošanima, o ženidbama, i udajama, smijući se neuspjelim hurmašicama nove snahe iz komšiluka. I dan danas odišu istom aurom…volim da ulazim u njih, iako je suština bitno izmijenjena.
Znam da je onaj ko je radio volio detalj. Vidim to po kamenom polukružnom pragu koji je s pažnjom slagan. Ispred vrata isti onaj cvijet u ružnoj plastičnoj kanti od bitampere koji ni tad nisam razumjela. Ali bitan je kontinuum. Volim boju ispucale drvene grede koja godinama pridržava doksat, i napominje da je riječ o čardaku.
Na bočnom uzanom prozorčetu stidljivo se pomakla strpljivo isheklana zavjesa. Podsjeti me na priču kako su žene kafenisale na sećiji na doksatu, i gledale niz ulicu kroz mušebke da im šta ne bi izmaklo. Neko ipak živi tu. Ta misao me je radovala. Uvijek sam željela da privirim unutra, iako se nikad nisam usudila ni da ljubazno pitam za tu uslugu. Iza širokih drvenih vrata sa zavjesom, često sam zamišljala malu uzanu sobu sa kuhinjom, furunom i drvenim stepeništem za gore. Kitnjasta vitrina u ćošku i par požutjelih fotografija na zidu. Škripavu tavanicu sa sobom za spavanje i niskom polutvrdom sećijom na doksatu. U uglu škrinja rađena u minucioznom detalju. Miris smokvi i svježe samljevene kafe. Osjećam da je ta kuća imala neki gospodski šmek, uvijek pitom i domaći, nikad provincijalski.
I taman kad pomislih da je dovoljno poznajem i da imam pravo na kafu u njenoj avliju, začu se kvaka na vratima. Trgoh se i brzo skrenuh pogled na kuću preko puta i ubrzah korak uz ulicu. Muk je trajao nekoliko sekundi. Okrenuh se, i vrata se zatvoriše. Sve se opet vrati na svoje…opet onaj mir u ulici, opet one kuće, i ona teta sa početka priče…i opet izgubljena Stara Varoš…
Ne bih da zvučim retrogradno, ili da grad posmatram antikvitetski, iako mi to danas sve više djeluje kao jedino ispravno rješenje. U teoriji preovladava mišljenje da stari dio grada treba ostati ,,srce grada”. To je samo još po ko zna koji put potvrdilo moj lični osjećaj da je Stara Varoš nepravedno lišena te privilegovane funkcije koja joj i dan danas pripada. . U progresističkom modelu urbanizacije, oformio se grad, koji najedanput prekida kontinuitet, briše tragove, oslobađa se istorije i postaje novi grad. Grad bez istorije, starog grada, isto je kao i čovjek bez korijena…. Stara varoš onakva kakva je bila, danas je ponižena. A mi i dalje tražimo izgovore…

Iz studije “Traženje izgovora”

Autor: Ema Alihodžić