Bošnjački centar “Simon Wiesenthal”

Dana 19.8.2013.god. poštom nam je stiglo, adresirano na NVO „Broj 19“, rukom pisano pismo sljedeće sadržine:
„U ‘Magazinu 60 minuta’ na televiziji Federacije BiH, 17.5.2010. objavljeno je da je Opština Foča dodijelila najviše priznanje prof. Dr. Vojislavu Maksimoviću za ratne zasluge i da je predsjednik SO Foča Lutvija Šukalo odbio da uruči priznanje prof. Maksimoviću jer je 1992.god. u Foči stradao veliki broj civila Bošnjaka i da mnogi nisu pronađeni…, da je Maksimović bio u Kriznom štabu Foče.

Predsjednik Kriznog štaba Foče bio je Radojica Mlađenović (članovi glavni koji su se pitali bili su Miro Stanić,Vlade Simović…), koji je ujedno bio i predsjednik Izvršnog odbora a Vlade Simović se predstavljao kao povjerenik Vlade RS za Foču i dijelili su pismene propusnice ko može da se kreće po gradu i Srbima…
Radojica Mlađenović je stalno u vlasti a od lokalnih izbora u oktobru 2012.god. je predsjednik SO Foča iako to mjesto po zakonu pripada Bošnjaku, u ovom slučaju odborniku Spahić Izetu.

Što se tiče da se sazna o stradanju Bošnjaka- civila u Foči teško je jer svi oni koji su 1992. bili u vlasti sada odlučuju i namjestili su inspektore MUP-a u fondove u Foči.
Sudije iz 1992.god. i sada su sudije i u višim sudovima, a tadašnji zamjenik Osnovnog javnog tužioca Milić je sada Okružni tužilac a on je bio u istrazi pošto jedno vrijeme nije bilo tužioca (Drakul Mirjana je napustila).

I- Krajem 2004. ili početkom 2005.god. u emisiji na TV C. Gore (voditelj je bila žena sa naočarima, a bilo je više učesnika možda i advokat Prelević Dragan iz Podgorice koji je zastupao porodice deportovanih Bošnjaka 1992., novinar Šeki Radončić). Govorilo se o deportaciji Bošnjaka iz C. Gore u RS koji su pobjegli iz RS u CG i bilo je puno papira na stolu i vidio se jedan dokumenat sa 5 osoba. Kamera je prikazala da su Bošnjake kod Foče prihvatili 1992.god. inspektor MUP-a Zoran Vladičić (sada u penziji), zamjenik Osnovnog javnog tužioca Žarko Milić, istražni sudija ali ime je bilo pokriveno drugim papirima kao i za druga 2 lica,a ko su oni znaju Vladičić i Milić, a to moraju znati i iz Kriznog štaba…

Među deportovanim iz C. Gore bio je brat Jasenke Titorić Perović iz „Udruženja porodica deportovanih izbjeglica 1992.godine“ i nju pronađite jer je ona izjavila dok je živa tražiti će da se pronađu u RS krivci za stradanje deportovanih…
II- Početkom ljeta 1992.god. pobijeni su civili Bošnjaci u naselju Čohodor Mahala i ranjena je Tahvila koja je radila u „Maglić“ i preživjela…

III- U stanu u soliteru iznad Kluba penzionera u Foči ubijen je bračni par Tafro- njega su zvali Soko, a njegova majka i djeca su bili kod komšije Srbina koji ih je smjestio u bolnicu…, istražni organi znaju ko je jer je stan odmah useljen.
IV- Iz stana kod Doma zdravlja, po noći su istjerali penzionisanog medicinara Sulja i njegovu nepokretnu suprugu i ubili iza zgrade a leševe je sutradan pokupilo Komunalno preduzeće, a među komunalcima bio je Dostić.

V- Iz KP Doma na razmjenu odveli su ljekara Torlaka (supruga Dina je bila ljekar), i sudija Vesna Stanković je pričala da je ona pozvana na uviđaj i da je ubijen u mjestu Paunci prema Goraždu u ljeto 1992.- Zna se ko ga je odveo na razmjenu od strane vlasti.

VI- Odveli su iz Foče u C. Goru Hasana Klapuha, njegovu suprugu i kćerku Senu, dipl. ing. i kad su prešli u C. Goru ubili su ih i počinioce je u odsustvu osudila C. Gora jer je granična služba zapisala imena a u Foči nisu kažnjeni, mada većina nije živa.

VII- Iz KP Doma Foča krajem avgusta ili početkom septembra 1992. odvedeno je preko 15 zarobljenih Bošnjaka, po naredbi Pera Eleza, u Miljevinu i doveli su ih kod Čengića kule prebijene i zamalo nije došlo do oružanog sukoba Srba mještana sa onim Srbima Pera Eleza koji su ih doveli i oružje su potezali a to su gledale komšije Bošnjaci sklonjeni iznad kuća u šumi i tada su im Srbi komšije rekli kuda da idu jer nisu sigurni da ih više mogu štititi i Bošnjake su nekud odveli i ubili.

Pero Elez od kojeg su se i Srbi bojali jer je bio čudan, je sestrić tada sudije Čeda Škipine i ko je vodio istragu sve znaju o ovome…
VIII- U vrijeme NATO bombardovanja Foče 1995.god. izvedena su 3 zarobljenika Bošnjaka da nešto poprave i svi ubijeni u blizini zgrade suda i ovo znaju sudije tadašnje, tužilac i MUP koji su vodili istragu i ko ih je ubio.

Sada oni koji su čitavo vrijeme bili u vlasti , sudsko izvršnoj – odlučuju a sve su prikrivali pa je Žarko Milić sada Okružni tužilac i odlučuje a ostao je bez posla reformom pravosuđa u BiH 2004. kako je pričao što je koristio napušteni stan prof. Huseina Loja iz kojeg se nije htio iseliti. Postavljen je 2006.god. za Okružnog tužioca a njegove kolege pričaju da mu je šef kancelarije OMI- Ranko Vladičić falsifikovao datum iseljenja na dokumentima koja je ostavio Simo Avramović a onda glavni Okružni tužilac Slobodanka Gaćinović iz Trebinja sredila sa USTS BiH jer mu je bila ranije šef. I mnogo toga su zajedno radili a Gaćinovićka je zaštitila i ubice Srđana Aleksića a sve zna „Alternativni klub“ Trebinje…

Ovo pismo nemojte pokazivati po Foči.“
Pošto je u pitanju preporučeno pismo, na istom se nalazi ime pošiljaoca i adresa koja, u pomenutom gradu iz kojeg je navodno upućena, ne postoji. Ime pošiljaoca nijesmo provjeravali jer pretpostavljamo da se radi o pseudonimu, ali vjerujemo da ćemo se sa autorom i lično upoznati kako bi zajednički pokušali doprinijeti cilju zbog kojeg je ova poruka i upućena.

Koliko cijenimo ovaj gest nepoznatog autora, toliko se pitamo koliko zaista možemo učiniti na planu rasvjetljavanja ne tako davno počinjenih zločina. Naravno, ne mali broj onih koji su učestvovali u pomenutim zločinima (ne računajući aktere vladajućeg crnogorskog režima i njihov angažman u istim), osim Bosne i Hercegovine i Srbije utočište je našao i u Crnoj Gori. U bosanskohercegovačkim školama se o ovim zločinima ne govori, a onda možemo pretpostaviti kakav odnos po tom pitanju ima školstvo u susjednim republikama (čitaj: državama). Kakvoj se budućnosti nadati u zemlji gdje borce za slobodu već nekoliko godina drže zatvorene samo na osnovu pretpostavljene krivice (suprotno elementarnom pravnom načelu prezumpcije nevinosti), dok s druge strane paradiraju i svakim danom bivaju sve agresivnije četničke paravojne formacije?!

Kako je to kod nas u Crnoj Gori najbolje je opisao književnik Zuvdija Hodžić: „Našu djecu u školi ubjeđuju da su Turci, a uče ih da mrze Turke… Svoju djecu da mrze našu, a našu da mrze sami sebe… Kao da mi nismo imali ni junaka, ni običaja, ni ljudi, ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov ubo- sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o našima ništa…“

Naš narod se posle svakog novog genocida diči svojim merhametom i praštanjem. Vrijeme je pokazalo: i zaboravom. Koliko smo u pravu najbolje govori hadis našeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s.: „”Mu’min ne smije biti ujeden iz iste rupe dva puta!” (Buharija i Muslim)

Krajnje vrijeme je da se po tom pitanju ugledamo na Jevreje: “Simon Vizental (Simon Wiesenthal), poznat po prikupljanju informacija o nacističkim ratnim zločinima, osnovao je memorijalni centar o holokaustu, kao i dokumentacioni centar posvećen pronalaženju nacističkih ratnih zločinaca. Valja pomenuti i podatak da se 70-tih godina prošlog vijeka umiješao u austrijsku politiku, kada je istakao da su nekoliko ministara u novoformiranoj socijalističkoj vladi bili nacisti za vrijeme austrijskog učešća u Trećem rajhu”.

Fatmir Alispahić, osvjedočeni antifašista i borac za ljudska prava, kaže: „…Treba nam Muzej genocida, knjige, filmovi, udžbenici, trebaju nam raznorodne forme putem kojih će se bošnjački identitet potvrđivati i realizirati u relaciji prema kontinuitetu genocida nad Bošnjacima… Jevreji su tako sve materijale o holokaustu stručno obradili i klasificirali pod krovom muzeja „Jad Vašem“, odakle su i podsticali multidisciplinarna istraživanja i predstavljanja holokausta. Budući da za izgradnju Muzeja genocida nad Bošnjacima trebaju pozamašna sredstva, kao rješenje se nudi medij virtuelnog muzeja, koji je najsavremenija predstavljačka forma…“.

I onda, početkom ove godine vijest: „…U povodu obilježavanja 9.januara 1992., koji se na polovini bosanskohercegovačke teritorije još uvijek slavi kao „Dan RS“, antifašistička kultura postaje bogatija za još jednu instituciju koja će čuvati sjećanje na srpskohrvatske zločince i bošnjačke žrtve, a riječ je o virtuelnom muzeju genocida nad Bošnjacima…“.