„Ako ne glasate za nas, doći će Turci i uzeće vam imanja!“

„Ako ne glasate za nas, doći će Turci i uzeće vam imanja!“ Ovaj poklič je glavna parola na svim izborima u Vraneškoj dolini i motiv više da, uglavnom prosrpski orijentisana opozicija u tom kraju dobije većinu glasova. Možda zvuči nevjerovatno, ali- djeluje! Učinkovitost ovog slogana je nesporna, a motiv kao što rekosmo, poznat. Priče o međunacionalnom, međuvjerskom itd. skladu, morate priznati baš i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem u tom kraju. Međutim, dobronamjerni posmatrač sa strane zapitao bi se kako to da tokom brojnih izgubljenih izbora u tom kraju, vladajuća koalicija tzv. građanskih socijal-demokratski proklamovanih partija ništa ne preduzima da se stanje promijeni. Odgovor je jednostavan i svodi se na staru izreku: „Zavadi pa vladaj.“ Naime, režimske partije ne bi vladale više od dvije decenije da nije muslimansko-bošnjačkih glasova, koji su u većini slučajeva bili presudni. Jasno je da, imajući u vidu istorijska i ne tako davna dešavanja, Muslimani-Bošnjaci i nijesu imali veliki izbor. Kako bi rekli DPS-SDP agitatori: „Da li su vam četnici iz Tomaševa alternativa?“

Upravo navedeno je i bilo povod za iniciranje susreta sa jednim od rukovodilaca lokalne samouprave iz Vraneške doline (njegovo ime izostavljamo, zbog eventualnih problema koje bi mogao imati među svojim sunarodnicima). Sastanak održan u bjelopoljskom kafiću„Uskok“. Koje li simbolike: razgovarati o zločinu u Šahovićima, na kostima muslimana sahranjenih na mezarju nekadašnje, takođe srušene Harem džamije! Ono oko čega smo se već na početku razgovora složili, jeste zaključak da je predstava o nekom idiličnom suživotu bjelopoljskih muslimana i njihovih pravoslavnih sugrađana- lažna! Predstavnik mještana Vraneša dijeli i stav da se ne smiju zaboraviti stradanja sunarodnika niti sa jedne strane, ali smatra da nema mjesta zajedničkom susretu u Tomaševu, kako smo predložili. Pogotovo što zna koliko je bilo potrebno napora da smiri strasti svojih sunarodnika, kada je najavljen Memorijalni marš iz Bijelog Polja za Tomaševo, povodom godišnjice genocida u Šahovićima. Iz tog razloga smatra da ne bi bilo moguće kontrolisati situaciju i garantovati bezbjednost svim učesnicima. Iako ima dosta prijatelja među muslimanima, svjestan je činjenice da postoje podjele i da nema ni govora o nekoj međuvjerskoj idili.

Uzgred, kaže da je prilikom izgradnje puta prema Pavinom Polju, bilo mještana koji nijesu htjeli ustupiti dio zemljišta ni za 12 eura za m2, dok sada zemlju prodaju za 2,5 pa čak i 2 eura za m2.

Sagovorniku je rečeno da za odlazak u Tomaševo ne tražimo ničiju saglasnost niti dozvolu jer i inače dolazimo u taj kraj, ali bi zvaničan susret sa mještanima mogao razjasniti neke smišljeno plasirane dezinformacije o dolasku „vehabija“ i tome slično. Osim toga, taj sastanak bi mnogo više značio mještanima Tomaševa, koji su zvaničnoj vlasti do sada služili samo kao „moneta za potkusurivanje“. Nije tajna da bjelopoljski muslimani o događajima u Šahovićima od prije skoro jednog vijeka i danas govore (ako uopšte i govore)šapatom. Taj strah je podgrijavan i plasiranom (dez)informacijom od strane nekih službi bezbjednosti, da građani Tomaševa i Pavinog Polja spremaju kontra- marš! O upletenosti politike kao i da se ništa ne prepušta slučaju, govori i inicijativa za izgradnju spomen- česme Vuku Boškoviću, tragično preminulom policijskom funkcioneru, i to u centru Tomaševa, iako njegovo rodno selo Potrk ne pripada toj Mjesnoj zajednici.
Uglavnom, beznađe u tom kraju naš sagovornik je slikovito opisao i kupovinom glasova tokom izbora: daje se i 70 eura za glas, iako bi se moglo proći i sa 20 eura!
Vjerujemo da će stanovnici Vraneške doline napokon shvatiti da vladajućem režimu isključivo služe kao sredstvo za zastrašivanje. Muslimani/Bošnjaci će vrlo brzo shvatiti da ih strah i samozavaravanje ne vode nigdje, pa će tako povući svoje bianco glasove i dobro razmisliti kome će ih davati ubuduće.

U kontaktu sa unucima čuvenog komite Jusufa Mehonjića, upoznati smo sa njihovom inicijativom za pokretanje postupka pred crnogorskim pravosudnim organima, za povraćaj djedovine u Vraneškom selu Grančarevo.

Prema međunarodnom pravu, zločin genocida ne zastarijeva, pa tako ni posljedice proistekle iz tog kriminalnog djela nijesu pravno obavezujuće. Samim tim, potomci pobijenih i prognanih stanovnika Šahovića i drugih sela Vraneške doline trebaju, u spomen na svoje pretke, tražiti povraćaj imovine. Ukoliko domaće sudstvo, po već uhodanoj praksi kada su u pitanju Muslimani/Bošnjaci, donese negativnu presudu, onda treba ići do Strazbura!

U knjizi Dr Šerba Rastodera „Kad su vakat kaljali insani- Šahovići 1924“, navodi se i sljedeće:

„Sjećanja učesnika događanja u Vraneškoj dolini koja je zabilježio narodni heroj i general JNA Danilo Jauković 1973. godine… Razgovor je sniman na magnetofonskoj traci… General Jauković je želio da objasni zašto Muslimani tokom čitavog rata masovno nijesu išli u ustanak… 300 ljudi ubijeno u slobodnoj zemlji i za to niko nije odgovarao… Drug Jauković je još oko 1 čas ostao u razgovoru sa starim prisutnim ratnicima, govoreći im o slobodi i borbi za slobodu, o bratstvu i ravnopravnosti, o našoj današnjoj stvarnosti itd…“

Ovaj epohalni dokumenat koji sadrži svjedočenje učesnika pokolja u Šahovićima, predstavljen je kao ćaskanje o pomenutom događaju a sa ciljem prikupljanja dodatnih informacija koje bi general Jauković, kako kaže, koristio u pisanju materijala o ratnim dešavanjima u Sandžaku. Međutim, kako se iz pomenutog dokumenta moglo vidjeti, sastanak je brižljivo pripreman i fonodokumentovan. Nekako se pomenuti scenario ne uklapa sa činjenicom da su učesnici, tj. svjedoci pokolja u Vraneškoj dolini, samo nakon nešto više od 15-tak godina uglavnom bili u istoj ulozi kao aktivni pripadnici četničkog pokreta. Nije valjda da generala Jaukovića nije interesovalo ko su bili „izvođači radova“ etničkog čišćenja? I tada, kao i danas, stanovništvo tog kraja je najvećim dijelom opredijeljeno za četničku ideologiju. Tokom Drugog svjetskog rata, četnički štab se nalazio u Šahovićima, odakle se rukovodilo i akcijom pokolja muslimanskog življa u Limskoj dolini.

Kao krunsko svjedočenje o zločinu u Šahovićima, navodi se i odlomak iz autobiografske knjige Milovana Đilasa, koji je prvi javno progovorio o tim zbivanjima. U svojoj knjizi “Zemlja bez pravde” Đilas navodi užasne detalje tog masakra, u kojem su ubijene žene, djeca, starci, i opisuje krvoločnost crnogorskih seljaka koji su tijela masakrirali i nakon što su ih ubili. Takođe on navodi prave razloge koji su motivisali Crnogorce da počine ovaj zločin:

“… Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko čak mogao pretpostaviti da se to zbilo u onom što zovemo duh nacije. U poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila su dečja igra. Kasnije se većina krstaša i sama stidjela onog što se dogodilo i što su učinili, ali – učinili su… Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Slična je sudbina bila namenjena i muslimanima iz Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom trebali biti prebačeni preko Šahovića. Međutim, u poslednjem je trenutku jedan oficir srpske vojske sprečio prevaru i zločin… Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno… Iako je Jugoslavija imala parlament, celi je zločin zataškan… Da je provedena čak i površna istraga, otkrili bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo. Dva ili tri stražara iz Šahovića ostala su nekažnjena što su zatočenike predali rulji. Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se pokazala običnom komedijom… Iz naručja majki i sestara uzimali su decu i klali ih pred njihovim očima… Jedna je grupa napala jedan muslimanski usamljeni posed. Seljak je upravo drao jagnje. Nameravali su ga ustreliti, a kuću zapaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da na istu šljivu za pete obese seljaka. Iskusni mesar je sekirom rascepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da nije želeo da ošteti torzo. Zatim je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo srce, jer čak ni pseto neće tursko meso… Da bi nepravda bila potpuna, Boška (Boškovića) nisu ubili muslimani nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj otac kasnije saznao od poverljivog znanca…”

Ovaj Đilasov roman, u izdanju “Politike” i naslovljen kao „Besudna zemlja“, prodavao se i u Crnoj Gori. Ovih dana se ponovo reklamira njegova prodaja. Međutim, ovaj dio u kojem se slikovito opisuju zločini nad nedužnim stanovništvom tadašnjih Šahovića- izostavljen je!!! Postavlja se pitanje ko stoji iza toga, kao i zašto niko nije reagovao na falsifikat pomenutog djela? To bi vjerovatno trebalo da prihvatimo pomirljivo, isto kao što se tokom aktuelnog proslavljanja 200 godina od Njegoševog rođenja, kao uzrok njegove prerane smrti navodi -tuberkuloza? Međutim, prešućuje se stvarni razlog (sifilis) koji ne korespondira sa vladikinim zavjetom o celibatu!

NVO „Broj 19“ ove godine nije organizovala obilježavanje godišnjice genocida nad Muslimanima /Bošnjacima Vraneške doline, 9. i 10.novembra 1924. godine. Razlog tome nije izloženost napadima i prijetnjama sa više adresa, kao ni presija državnog aparata, već prije svega činjenica da su nam neki dušebrižnici spočitavali nekompetentnost kao i upitanost „zašto spominjati nešto što se desilo tako davno“? Iako smo prethodne dvije godine intenzivno pozivali sve slobodnomisleće ljude da se uključe u organizaciju Memorijalnog marša, tj. Memorijala „Šahovići 1924“, nažalost niko se nije odazvao. Sa brojnih adresa na koje smo uputili pozive niko se nije udostojio ni da makar kurtoazno odgovori.
Nakon što je i prošle i pretprošle godine policija, kako je nedvojbeno ustanovljeno, protivzakonito zabranila obilježavanje godišnjice genocida u Šahovićima, obratili smo se tim povodom na više adresa: Zaštitniku ljudskih prava, MANS-u, Centru za razvoj nevladinih organizacija,Savjetu za građansku kontrolu rada policije… Nažalost, odgovor nije stigao niti sa jedne adrese!