5. januar 2012. – 69 godina od genocida nad Muslimanima-Bošnjacima Limske doline

Teška iskušenja i stradanja sandžačkih Muslimana u Drugom svjetskom ratu-ratu koji je za četnike imao i “krstaški” karakter, eskalirala su naročito u periodu od 5.januara do 7.februara 1943.godine, kada je izvršen genocid nad Muslimanima Limske doline na području od Bijelog Polja do Foče. Prema svjedočenjima, tada je masakrirano oko 9200 Muslimana.
„Crna Gora mora da vječno arhivira četništvo Pavla Đurišića i kvislinški fašizam i ustaštvo Sekule Drljevića!” poručio je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović  na svečanosti koja je održana povodom 70 godina Pljevaljske bitke.
Da podsjetimo, Pavle Đurišić je četnički komandant koji je, između ostalog, rukovodio jednom od najbrutalnijih akcija nad muslimanskim narodom u Sandžaku i Istočnoj Bosni početkom 1943.godine. Smatra se najvećim zločincem u Drugom svjetskom ratu na prostoru Crne Gore i šire!

“Početkom januara 1943.g. u Šahovićima kod Bijelog Polja, gdje je izvršen veliki masakr nad Muslimanima 1924.godine, održana je konferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke Vrhovne  komande o novom obračunu sa “Turcima” I “nenacionalnim elementima”. Kako četnici nijesu imali dovoljno snaga za frontalni obračun i napad na ovaj cijeli predviđeni prostor (bjelopoljski, sjenički, pljevljanski, čajnički i fočanski srez), donijeta je odluka da se najprije obračunaju sa Muslimanima u bjelopoljskom srezu… Četničke jedinice su krenule u napad 5.januara 1943.godine i to akcijom odreda Rada Korde, kada je spaljeno 15 kuća i ubijeno 10 Muslimana, dok je 5 bilo spaljeno u kućama. Dan kasnije u napad je krenula i četnička grupa pod komandom Miraša Savića. Komandant Limsko-Sandžačkog odreda Pavle Đurišić, koji je rukovodio cjelokupnom akcijom iz Kolašina, 6.januara uputio je izvještaj Draži Mihailoviću u kom se kaže:”Jutros tačno po planu otpočele su borbe na drugom sektoru. Posmatrači koji su dostavili izvještaj u Šahoviće javljaju da se borba u selu Dubovo razvijala u pravcu sela Korita takom brzinom da su dva prva turska sela Jasen i Kostiće, a zatim i Zmijanac za nepuni sat pregaženi…” Nakon slanja ovog izvještaja, Pavle Đurišić koji je naredio da se spale sva sela koja čine uporište Muslimana, uputio se u bjelopoljski srez da direktno rukovodi četničkim akcijama i novim, još strašnijim, zločinima protiv Muslimana, uglavnom neboračkog i nejakog stanovništva.
Ubacivali su djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili; žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući:

(Da li je slučajnost da se četnička akcija realizuje upravo u vrijeme najvećeg hrišćanskog praznika Božića?)

U ovoj akciji je, prema četničkim podacima, uništeno 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima: Voljavac, Gubavač, Rodijelji, Ušanoviće, Presečnik, Boturiće, Donji Vlah, Mirojevići, Šolje, Radojeva Glava, Pobretiće, Mediše, Kostenica, Stubo, Vrh, Zmijanac, Šipovice, Negobratina, Osmanbegovo selo, Dupljake, Jasen, Kostiće, Kaševar, Ivanje, Godijevo, Žilice, Gornja Crnča, Gornji Radulići, Vrba, Crhalj, Kradenik, Sipanje i Ličine. Uz ove podatke Pavle Đurišić je 10.januara u izvještaju D. Mihailoviću predočio da je ubijeno oko 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1000 žena i djece. Ostatak muslimanskog življa bio je protjeran na lijevu obalu Lima i njihovu imovinu opljačkali su četnici. Međutim, po drugim izvorima, broj popaljenih sela je daleko veći od 33 pobrojanih. U bistričkoj (savinopoljskoj) opštini pomenuto je samo 14 sela, a sva su bila spaljena, izuzev nekoliko u kojim su živjeli Srbi. Izgorjela su sela koja nijesu evidentirana u Đurišićevom izvještaju: Mojstir (45 kuća), Dolac, Mokri Lug, Jablanovo, Bijediće, Podbrežje i Bistrica, centar i opštinsko mjesto.

U koritskoj opštini evidentirano je samo 8 zapaljenih sela, u rasovskoj 2, zatonskoj 5 iako je to opština sa najviše sela, i u lozanskoj 4 sela. O paljevini mnogih sela nije ostalo nikakvog traga. Na njih je kasnije pala sjena zaborava kao da nikad nijesu ni postojala. Opisi četničkih zločina ostali su sačuvani: “…U selu Korita, u kući Novčića, ubijeno je i zapaljeno 16 ljudi, a Begi Ličini su kučinama napunili dimije pa zapalili. Četnici su na konjima jurili selom i iz pištolja ubijali djecu koja bježe. Murata mehovića, slijepog starca od 70 godina, zaklali su i bacilli u vatru. Mahmuta Beganovića isjekli su na komade. Selma Dervovića su isjekli i dvije mu kćerke zaklali. U avliji Aziza Šabanovića  ostalo je 20 unakaženih leševa. Malog Hasima od pola godine, kad je tražio dojku mrtve majke, uhvatili su za noge, udarili o zemlju i bacili u vatru. Žive su bacilli u vatru Džema od 4 godine, Šabanović Šaćira od 6 godina, Erma Muharemova  i Ragibovo troje djece. Zatim Džemovo troje djece i Halitove kćeri i Raifa od 2 godine. Tako su prošla i ostala sela. Blatnjavim putevima, kroz šikare i šume, bježale su bijedne gomile bose i gole, unezvijerenih i izbezumljenih pogleda, jedni prema Bijelom Polju, drugi prema Rožajama…

Strašni četnički zločini u bjelopoljskom srezu bili su zloslutni uvod mjesec dana kasnije u još masovnije stradanje Muslimana u pribojskom i pljevljanskom srezu u Sandžaku i čajničkom i fočanskom u Bosni…” (Safet Bandžović: “Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka”)
U četničkoj dokumentaciji o pomenutim akcijama između ostalog stoji: “…Tamo sada više nema niti jednog Muslimana, a za njihova naselja niti kuće se više ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade…”

Emina Bučan, mlada 20-ogodišnja Bošnjakinja sa Bara (selo kod Sjenice), u toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943.godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu, radi uništenja muslimanskog življa na tim prostorima, herojski je branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili. Kada je nestalo municije pošla je u hambar da je preuzme, ali su je tada uhvatili četnici. Prepoznavši među njima komšiju-četnika obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, posebno za obraz, čast i dostojanstvo, ostaje kao simbol muslimanskom narodu posebno muslimanki ženi, da su obraz i poštenje vrjedniji od samog života.

U “Sandžak pressu” , februara 2011.g., objavljeno je potresno svjedočenje Šefke Begović-Ličina:
“Povod što Vam se javljam je što je i moj rahmetli otac, Husno Begović, žrtva četničkog genocida 1943. godine i do svoje smrti nije prebolio svoju veliku tragediju. Bošnjaci u Bihoru su stradali na sam Božić 1943. godine, kada su se desili neviđeni zločini nad muslimanskim življem. Rasovo, naše rodno mjesto, 3 km od Bijelog Polja, u bogatoj ravnici pored Lima, gdje su živjele ugledne begovske porodice Begovići i neke srpske bogate porodice Šebek, Aničić, Furundžić, bilo je, zbog dogovora, pošteđeno da se ne bi razorilo tako bogato mjesto. Taj dogovor je trajao do maja 1943. godine, kada je jedan Srbin noću zapalio kuću nekog Šebeka i ujutru pronio priču da mu je zapalio njegov kum i prvi komšija, ugledni Begović Derviš-beg.

To je bio okidač, i žiška koja je tinjala tih nekoliko mjeseci, razbuktala se. Moj je otac imao čardak od kamena od tri sprata i četnici komšije su ga opkolili, opljačkali zlatni nakit, a zatim zapalili. Kako su počeli da se guše od dima, svi ukućani su poletjeli napolje i dočekala ih je paljba. Stari Halit-aga je živ izgorio. Kada su ih poslije nedjelju dana ukopavali, u ugljenisanoj ruci držao je tespih. U očevoj mi kući te noći ubijena mi je bijača Lala Begović od 43 godine, polubrat Fahrudin Begović 4 godine, prva očeva žena Naza Franca 23. godine, očeva daidžična, djevojka Zinka Hajdarpašić 20 godina (bila je u gostima), dva bliska očeva rođaka i dva najamnika.

Moj je otac u to vrijeme slučajno bio u posjeti kod muža svoje rodice Timke Begović, Selman-efendije Dervovića, nekadašnjeg predsjednika Bijelog Polja, koji je sutradan zaklan i sa njim mu je ubijeno troje male djece, a jedna ćerka od tri godine Nurija Dervović-Pašović (sada živi ovdje) trinest puta ubodena bajonetom, i neki italijanski ljekar koji je slučajno naišao, spasao je. Očevu glavu nikad nije našla. Te noći kada je bio pokolj u Rasovu i okolnim selima, Lim je bio nadošao. Brda je nosio. Ljudi, bježeći pred četničkom kamom, uhvatili su se jedan za drugog i za rep konja nekog Amira France i tako prelazili ka Bijelom Polju. Dešavalo se da nekom, od nemirnih i velikih valova Lima, ruka popusti, tako da je Lim te noći odnio i udavilo se trideset muslimana iz tog kraja. Mi imamo kasetu i živi zapis očevog kazivanja, a i sliku ubijenog Selman-efendije i njegove djece. Slikao je taj doktor koji je spasao ovu djevojčicu. Imamo i sliku eshumacije očeve porodice. Slikao je kao srednjoškolac, naš rođak Meho Bejtić, nekadašnji pazarski predsjednik općine.

Duga je priča o ovim zločinima koje jednom namjeravam zapisat, jer nam ih je otac cijeli život slikovito opisivao. Nikada nas nije učio da budemo osvetoljubivi, ali nas je opominjao kako se ljudi preko noći znaju pretvorit u krvoloke. On je ostao sam bez ikog svog i, nekada najbogatiji u tom kraju, postao siromah bez ičega. Tu je ranu nosio do smrti. Cijeli život je osuđivao tamošnju vlast što se nikada niko nije sjetio da stavi neko spomen obilježje i da se time oda žalost za nevino stradale Bošnjake tog kraja. Niko nikada u nekim govorima nije spomenuo te žrtve.

Mnogo godina kasnije, moj brat je, istražujući stablo Begovića, pretraživao na internetu gdje sve ima prezimena Begović, slučajno naišao na mnoge Begoviće koji su stradali u Jasenovcu. Uvidom u taj spisak, šokiralo ga je otkriće da su kao jasenovačke žrtve spominju i imena očeve porodice, koji su od četnika poginuli na kućnom pragu u Rasovu, kao i mnogi poginuli komšije koji nikada Jasenovac nisu vidjeli. Brat je napisao oštar protest nekom Institutu za istraživanje zločina nad Srbima da se sa te liste izuzmu članovi naše porodice, jer je to velika neistina i velika uvreda za žrtve.
Mom ocu je to stradanje bilo povod da doseli u Pazar, a onda je, ne znajući da će se još gori zločini desiti u Bosni, sedamdesetih godina odselio s majkom i četiri brata za Sarajevo. Fala Allahu, uoči samog rata, preselio je i nije dočekao ponovnu golgotu i bol bošnjačkog naroda. Niko nam od porodice u ovom ratu nije stradao, elhamdulillah, ali ožiljci su ostali, zebnja traje, a nada u pravdu Svemogućeg nikada ne prestaje.”

Muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić o „Sandžačkoj Srebrenici“ kaže:
“Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, u drugoj polovini februara 1943. god. u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci.
Zločin ovih razmjera ne zastarijeva. Naprotiv, ova vremenska distanca omogućila je pucanje brane ćutanja i bujicu pitanja koja neumitno traže odgovore.

Kako je moguće da većina Bošnjaka ne zna za genocid u kome je ubijeno za nekoliko stotina više naših sunarodnika nego u Srebrenici? Koju smo to historiju učili u školama i koju i danas naša djeca uče? Koliko su mraku neznanja o sebi i svojoj prošlosti doprinijeli naši neprijatelji, a koliko mi sami? Bošnjačkom narodu sigurno nije, a kome jeste interes da ovako stravične istine potiskuje u zaborav? I konačno, da li je moguća sloboda sa ovoliko zatrpane istine?

Odgovori na ova pitanja Bošnjake čekaju na svom dugom i mučnom putu vraćanja slobode i dostojanstva. Razumijem, iako ne pravdam, četnike koji bi da se negira ili što prije zaboravi ono što su činili. Razumijem i druge glasnogovornike srpskoga naroda kojima je teško pogledati u oči ovako stravičnim činjenicama. Ali ono što nije moguće razumjeti i što Bošnjaci nikada ne bi smjeli zaboraviti jeste sudjelovanje u amnestiji počinioca ovog i drugih genocida. Kako razumjeti da su bošnjački narodni poslanici dvije sandžačke stranke u srbijanskom parlamentu svojim prisustvom i glasanjem obezbijedili rehabilitaciju pripadnika četničkog pokreta, čime se i počinioci genocida u Limskoj dolini više ne smatraju zločincima, već borcima za otadžbinu, tako da oni preživjeli ili njihova djeca stiču pravo na penzije i druge finansijske i socijalne benificije.

Kako razumjeti da se danas u Srbiji putem budžeta Ministarstva za rad i socijalnu politiku, na čijem čelu je Bošnjak, Rasim Ljajić, izdvaja nekoliko miliona dinara za Ravnogorski i četnički pokret? Ako ovo nije moguće razumjeti, pokušajmo to sa činjenicom da je komandanta Polimskih četničkih odreda, Pavla Đurišića, odlikovanjem „željezni krst“ nagradio lično Adolf Hitler.”
“…Tokom 1945. četnici sa područja Berana, kao i u drugim krajevima Crne Gore, zamijenili su kokardu za petokraku. Najedanput su vodeća mjesta u srezovima  zauzeli bivši četnici a potonji partizani.Lokalni četnici su se uvukli u sve strukture nove vlasti  Nesmetano su došle do izražaja sve brutalnosti četničkog mentaliteta prerušenog u tzv. narodnooslobodilački sistem…” (H.Crnovršanin, N.Sadiković: “Sinovi Sandžaka”)

Treba naglasiti da većina istoričara smatra da su, na prostorima bivše Jugoslavije, crnogorski četnici bili najbrutalniji. Mnogi od njih, nažalost, nijesu doživjeli zasluženu kaznu, a što je najtragičnije, nakon “pokajanja” su zauzeli odgovorna mjesta u novoformiranoj vlasti. Nikada nije ni sačinjen detaljan spisak aktera tih stravičnih zločina. 90-tih godina prošlog vijeka četnički elementi počinju ponovo da se eksponiraju ali još uvijek u Crnoj Gori nijesu doživjeli rehabilitaciju kao što je slučaj u Srbiji. Da se u životu ništa ne dešava slučajno govori i činjenica da se četnički štab nalazio upravo u Šahovićima, koji su 1924.godine etnički očišćeni nakon stravičnog masakra više stotina Muslimana! Poražavajuće je da Muslimani ni genocid u Šahovićima a ni onaj u Limskoj dolini, devetnaest godina kasnije, nijesu do sada obilježili na adekvatan način, želeći da iste prepuste zaboravu. Ni poruka iz događaja 90-tih godina prošlog vijeka, da nam bježanje od prošlosti neće pomoći i sačuvati nas od nekog sljedećeg pokolja,nije doprla do svijesti najvećeg broja Muslimana-Bošnjaka!